Mnogi građani nisu nikad doživjeli ljepotu življenja u  naseljima na padinama planinskog dijela. Takva naselja obično su nastala na način da je prvi red kuća raspoređen oko vode ? rječice, potoka i sl., dok je drugi red kuća uglavnom smješten ispod šume dok se između kuća prostire cesta.

Tako su građena gotovo sva naselja u podsljemenskoj zoni a koja su postojala još prije nego je izgrađen grad Zagreb. U rano proljeće kad se provezeš tom cestom ne možeš maknuti oči s predivnih polja na kojima su se rascvjetale proljetnice, dok na rubovima, uz potok cvjeta žuta forzicija.

 

Đurđica

Jaglac

Šafran

Visibaba

Tratinčica

Maslačak

 Ljubičica

 

 Forzicija

Najveći je užitak u rano jutro smjestiti se na balkonu ili terasi i piti kavu uz pjev ptičica čija su gnijezda savijena na obližnjim granama bora, čempresa, i na strehama krovišta.

Rascvjetana voćka

Pijenje kave uz pjev domaćih ptica, poljskog vrapca, crvendaća, lastavice ili kosa ne može se zamijeniti niti sa jednim luksuznim kafićem. To je najbolji način da se čovjek napuni energijom i čio i veseo krene na posao.

Lastavica

 Vrabac

Putem se često dogodi da susretne stanovnike obližnjih polja koja se prostiru uz cestu, koji sve češće bježe prema kućama jer u poljima ima sve manje hrane.

 

Vjeverice

 

 

Poljski miš

 

Fazan i fazanka

  

Divlji zec

Šetnjom kroz obližnju šumu, osim što se gotovo svakodnevno mogu vidjeti srne, redovno se, najčešće u proljeće mogu susresti i mnogi drugi stanovnici polja i šuma.

 

Lisica

         

Srne

Daždevnjak

Riđovka

Sva ova ljepota naprosto puni čovjeka energijom, životnom snagom, radošću, poletom, a kad energija počne kopniti jednostavno se rukom za ruku primimo s dragom osobom, prošećemo šumom i skupimo novu snagu. Ponekad možemo zagrliti i koje drvo, tek toliko da i od njega ?ukrademo? malo energije za ove teške životne dane koje svakodnevno živimo.

Nakon napornog dana, ponovno se vraćamo svom domu i okruženi prirodom uživamo u druženju s obitelji. Često nas iz tog druženja prene šum iza leđa,  i prije nego li se uspijemo okrenuti to što je šuškalo jednostavno šmugne a samo se još može nazrijeti krajičak repa.

Radi se o kuni zlatici, neuhvatljivoj životinji, zaštićenoj, i vrlo rijetkoj, ali koja svoj dom uvijek nađe u blizini naselja. Hrani se kokošima, zečevima, jajima, zmijama, pticama, miševima, vjevericama, štakorima. Kako je u šumi sve manje mjesta gdje na prirodan način može pronaći hranu, sve više šumskih životinja približava se kućama kako bi mogle prehraniti sebe i svoje mlade. Proljećom je to najveći problem, jer tada se mladi okote i majka se nesebično trudi pribaviti im što više hrane. Da bi mladunčad imala siguran smještaj, i obilje hrane koja je potrebna da narastu, kuna zlatica se vrlo često smjesti na tavan obiteljske kuće.

Tu nastaje veliki problem. Ova šumska životinja je kao prvo zaštićena zakonom, i više ju se štiti od čovjeka, a istovremeno je živa gotovo neuhvatljiva. Živahna je, razigrana, veoma brza.

Često smo ju znali ugledati ispod automobila kako poskakuje s noge na nogu, gleda nas slatkim pogledom, kao da nas zove da se igramo ?lovice?. Prelijepa je, to joj se mora priznati, no nažalost, i vrlo, vrlo neugodna ako zaposjedne mjesto koje se zove VAŠ DOM.

Prvi način na koji smo ju pokušali riješiti je bilo pozvati neku od institucija koje se bave takvom vrstom životinja, tj. štetočinama. Na žalost, rekli su nam da ne dolazi u obzir da bilo što učine po tom pitanju, i da nam je puno pametnije da se iselimo, jer kuna se ne smije hvatati. Da bismo ipak nekako spasili i sebe i kunu zlaticu, pozvali smo Društvo za zaštitu životinja, ne bi li oni smislili nekakav način na koji bi uhvatili živu kunu, i smjestili je u zoološki vrt ili neko slično mjesto. I oni su nas odbili.

Ostala je samo samopomoć. Surfajući netom, otkrili smo da kuna voli tunele, i da su neki ljudi opisali svoja iskustva njenog hvatanja tako da su postavili zamku od PVC duboke cijevi na vrhu koje su zavezali ribu ili jaje. Kažu da to kuna najviše voli.

I sama sam učinila istu takvu zamku. Poveselila sam se da možemo uhvatiti kunu zlaticu živu, smjestiti je u kavez te je predati u neku instituciju koja bi se o njoj brinula. Zaista je prelijepa i nitko joj nije želio nauditi.

U dugačku cijev sam, privezano na špagu spustila komadić svježe ribe i jedno svježe jaje.

Očekivali smo da, uvečer, kad je obično išla u lov, bude odmah ugledala sve ovo što smo stavili za nju, te da će sigurno biti namamljena. Negdje oko pola noći nešto se snažno zarondalo, i mi smo bili sigurni da je to kuna zlatica konačno uletjela u tunel koji smo joj priredili ida će naše muke zbog njezinog neprekidnog trčanja po tavanu napokon prestati.

Izletjela sam na balkon i imala sam što vidjeti. Moja kuna zlatica ugrabila je pravo, domaće jaje u susjednom dvorištu i s njim se pokušala popeti na tavan, medjutim zasmetala joj je postavljena cijev i jaje joj je ispalo, a ona je opet pobjegla.

Nije kunu zlaticu privlačilo jaje iz inkubatora, bez mirisa i okusa, ona uživa u domaćem mirisu prave seoske kokoši.

Kokoši

 

Nada Landeka

 

 

O KUNI ZLATICI!!

Kuna zlatica (lat. Martes martes) rasprostranjena je po svim šumovitim predjelima sjeverne polovice Staroga Svijeta. U Europi je stalni stanovnik Skandinavije, Rusije, Engleske, Njemačke, Francuske, Mađarske, Italije, cijelog Balkana, Bugarske, Rumunjske i Poljske.

Na području jugoistočne Europe najbrojnija je u planinskim predjelima, u kojima postoje stare šume s debelim stablima. U sredogorju je rjeđa, a u nizini je skoro potpuno iščezla. 1961. ustrijeljeno je ili uhvaćeno ukupno 3240 jedinki.



Bosna i Hercegovina ? 870



Crna Gora ? 470



Hrvatska ? 680



Makedonija ? 260



Slovenija ? 400



Srbija ? 560

U duljinu naraste 50-55 cm, rep je oko 35 cm dug, vagnuti može 1,5-1,8 kg. Po gornjem dijelu tijela dlaka krzna joj je tamno smeđe boje, na njuški svijetlo smeđa, sa strana i po trbuhu žućkasta, na nogama crno-smeđa. Na donjoj strani vrata nalazi se pjega obraštena dlakom zlatno-žute boje, po kojoj je zlatica i dobila ime.

Neki puta pruža se taj žuti dio između prednjih nogu, rjeđe i dalje do zadnjih nogu.

Na gornjoj usni poredane su čekinje　?brkovi?　u po četiri reda, osim njih nalazi se po nekoliko čekinja iznad očiju, ispod brade i po grlu. Te čekinje služe za opip. Zimska dlaka je u pravilu tamnija. Tabani i jagodice prstiju su obrasli dlakom.

Zlatica se zadržava u šumama listača i četinjača; prava je životinja krošanja drveća i penje se po njima vrlo vješto. Stanuje u dupljama šupljih stabala, u napuštenim gnijezdima vjeverica, ptica grabljivica, rjeđe se nastani u pukotinama špilja ili u podzemnim rupama.

Preko dana u pravilu miruje, pred večer izlazi u lov i lovi tokom cijele noći. Plijen su joj sve životinje koje može savladati, od nejakog laneta i zeca sve do miša, od tetrijeba gluhana do sitne pjevice. U stanju je zaklati i odraslu, od zime oslabljenu srnu. Glavni dio plijena sačinjavaju sitni sisavci, pogotovo glodavci koji žive na stablima, vjeverice i puhovi. Pljačka gnijezda ptica, voli med i slatke plodove (trešanja, šljiva, malina i šumskoga drveća).^[1]

Jedna je od rijetkih životinja koje love zbog čiste zabave.

Pari se jedan puta godišnje, od VI-VIII mjeseca, no može se znakove parenja primijetiti i u I-II mjesecu. Ta pojava je u vezi s postojanjem embriotenije kod zlatice. Ženka nosi oko 260-305 dana. Mlade nalazimo od III-IV mjeseca, u jednom leglu 3-5 mladunaca (neki puta i po 7), ženka ima 4 sise. Mladi ostaju slijepi 34-38 dana, sišu 7-8 tjedana. Spolno dozore u dobi između 15-39 mjeseci. Životni vijek kune zlatice iznosi 10-12 godina.

Krzno joj je prvorazredne kakvoće, u planini ostaje dlaka čvrsta sve do u drugu polovicu mjeseca travnja.

Izvor: wikipedia