Kaže naš Zakon da maloljetnici stariji od 14 godina mogu samostalno i slobodno odlučivati o stupanju u seksualne odnose. Istovremeno se poteže i odgovornost suprotne strane (koja zakonski uopće nije dobro regulirana). U seks s maloljetnicama, uz njihov navodni pristanak, mogu stupiti nedozreli klinci, mladići, zreli ljudi, penzići i metuzalemi. I uglavnom se sve svodi na polemike oko toga da li je takav odnos zakonski kažnjiv ili nije.

Muka mi je od takvih debata. Koja to četrnaestogodišnjakinja ima sposobnost zrelog odlučivanja i iznošenja svoje slobodne volje i zna li uopće procijeniti koje su posljedice njezine odluke? I sama sam majka. Znam kako se ponašaju djeca od četrnaest godina. Jer to jesu djeca. Njihova zrelost može se usporediti sa mandarinom u ljeto. Zelena. Potpuno zelena. Zaigrana, znatiželjna djeca sa željom da otkrivaju nove stvari. Onaj koji ne zna što je vatra neoprezno dotiče vruće željezo, plamen…. I opeče se. Poput malih štenaca koji zaigrano skakuću oko majke, tako i dječica u pubertetu, i mlade cure, s punim povjerenjem nastupaju prema roditeljima, susjedima, prijateljima, profesorima. Ne znaju reći ne. Ne znaju pružiti otpor. S lijepim pristupom i tobožnjim povjerenjem koje im se na prvi pogled ukaže, djeca su se spremna cijela predati.

Onaj koji ne zna kakve su posljedice konzumiranja opojnim sredstvima taj se navlači na drogu čije posljedice su dugotrajne i teške. A onaj tko ne zna što se može izroditi iz seksualnog odnosa – taj stupa nepromišljeno u takve odnose. Posljedice su mnogobrojne. Od teškog stanja duše i psihe, do raznih spolnih bolesti i trudnoće.

I tko je kriv? Tko je odgovoran? Roditelji kažu djevojke – jer su postupale nepromišljeno. A nitko se ne pita da li su te djevojke imale dovoljno ljubavi i pažnje. Možda su baš težile za tim osjećajem bliskosti koji im je ponudio tamo neki starac, uz čokoladicu, lijepu riječ, pokoju kunu ili ono što se često priča posljednjih godina – karticu za mobitel, ili sto kuna jer su za istim težile u obiteljskom domu, a nisu dobile. Djeci treba nježnost, razgovor, prisnost s roditeljima. I sigurnost, da ma što se dogodilo, mogu se obratiti svojim roditeljima i od njih potražiti savjet ili dobiti zaštitu.

Da li su ih roditelji naučili kako se treba ponašati u odnosima sa drugim ljudima? Da li su ih naučili što je to seksualni odnos, kako postupati u takvim situacijama i kako se zaštititi?

Druga strana se brani činjenicom da je djevojka sama pristala, svojom slobodnom voljom na seks. I zakon ih u tome podržava jer striktno kaže da spolni odnos sa djevojkom starijom od četrnaest godina, ako se dogodio uz njezin pristanak, nije kažnjivo djelo. A što to djevojka, tj. dijete od četranest godina zna?

Činjenica je da one djevojke koje imaju normalan odnos u obitelji, komunikaciju, otvoren i prisan razgovor u kojem mogu ispričati baš sve svojim roditeljima, ili majci, te djevojke izrastu u stabilne, čvrste i odgovorne osobe, dok one druge koje vječito strepe i strahuju od sankcija, one šute, sakrivaju sve dogadjaje, jer uvijek i svugdje one su te koje se proglašava krivima.

Tko je dakle odgovoran za to ako djevojka od četrnaest godina ostane trudna, a roditelji ne znaju to do samog poroda?

Kako može jedna MAJKA ne primjetiti da se njezino dijete naglo deblja? Da nema mjesečnicu, da ima mučnine, posebnu želju za odredjenom hranom, posebne želje? Kako može jedna MAJKA, reći da je dijete s njom odlazilo čistiti kuću, i da je u tim trenucima došlo do seksualnih odnosa ZA KOJE ONA NIJE ZNALA?

Kod nas pravo ne štiti maloljetnike, već štiti starije i zrelije koji zakon znaju okrenuti u svoju korist! Kome se mogu obratiti maloljetnici i reći svoje probleme ako ne mogu roditeljima? Tko će ih zaštititi i razumjeti što im se dogodilo a da ih ne osude, već da im pruže ruku i pomognu im?

Da li je rješenje kad dodje do trudnoće koju je nemoguće spriječiti, da se oduzme dijete maloljetnici i s tim je priča završena? Nitko i nikada me neće uvjeriti da tu roditelji nisu jedini odgovorni.

Nitko i nikad me neće i ne može uvjeriti da jedna majka ne može znati što se s njezinim djetetom dogadja. Jer četrnaestogodišnjak-četrnaestogodišnjakinja je dijete.

Sjećam se tog perioda odrastanja moje djece kada smo svakodnevno, nakon škole, imali najmanje jedan topli obrok dnevno, za zajedničkim stolom, i u to vrijeme smo razgovarali. O svemu! Znala sam kad je mladi prijatelj kćerki oštetio prst, bacivši na nju školsku torbu zbog toga što ga nije doživljavala i nije mu željela biti cura. Umjesto da sam vrištala i bunila se, odvela sam dijete doktoru, imobilizirali smo prst, i sutradan sam otišla u školu. Rekla sam tom malom, koji me sav u strahu, dršćući gledao: „Vidiš, ona je tvoja prijateljica, i jako joj je teško jer ima ozlijedjen prst. Da li joj možeš pomoći pisati zadaću i nositi torbu dok ona ne ozdravi?“ Dijete me zahvalno pogledalo, klimnulo glavom očiju punih suza i bez riječi prišlo kćerki da joj pomogne. Njih dvoje ostali su prijatelji i dan danas vidjaju se na kavama.

Isto tako, kad je moje dijete nekom napravilo štetu, a dogadja se, nisam kao ostali roditelji, pokrila glavu ušima, već sam prisila svoje dijete da se ispriča i štetu namiri. Ali sam uvijek i za sve znala, imali smo otvoren odnos u kojem su mi sve mogli reći, jer nisu osjećali strah bez obzira na to o kakvom djelu se radi.

Da su tako postupali roditelji svih onih dječaka koji lunjaju ulicama, otimaju mobitele, tuku nevinu mladež, njihova djeca znala bi da im se uvijek, i u svako doba mogu obratiti i osloniti se na njih. Bez obzira na to kakve težine je djelo koje su počinili. Ali ne treba gurati prašinu pod tepih, već treba otvoreno i jasno snositi posljedice počinjenih djela. Bez obzira kakve težine su djela. Jer to je jedini način da pomognemo svojoj djeci i pokažemo im ljubav i roditeljsku odgovornost.

O djeci treba brinuti. Djeca su dar kojim nisu darovani svi ljudi. I nije svaki roditelj onaj koji ima dijete. Neke osobe koje imaju djecu nisu uopće zaslužila da ih se zove imenom tata i mama. I zakon bi se o tome trebao pobrinuti. Baš kao što sankcioniraju novčano roditelje kad njihovo maloljetno dijete napravi prometni prekršaj, na isti način treba sankcinirati roditelje ukoliko ne vode ispravnu roditeljsku skrb o svom djetetu.

A skrb nije samo hrana i odjeća. Puno roditelja nažalost ima veći broj djece samo zbog socijalnog statusa. Od toga žive. Socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Ne bi se smjelo tolerirati da roditelj koji se brine o djeci, osam mjeseci ne zna što se s njegovim djetetom dogadja. Tu bi zakon trebao reći zadnju riječ. I državni pravobranitelj za djecu. I ni jedan roditelj na takve propuste ne bi smio proći nekažnjeno.

Jer biti roditelj je velika odgovornost.