„Car je gol“

Dok sam bila mala obožavala sam bajke. Izgleda da me je život „počastio“ tom mojom ljubavlju pa me svakodnevno iznenadjuje scenama iz bajki.

Npr. mnogi su, baš kao u bajkama zloćeste maćehe, ili zločesti carevi, negativne osobe a koje se predstavljaju kao dobre. Obučeni u srebreno i zlatno ruho, sa zlatnim kaležom ispred sebe, odaju utisak veličine. Dok ne pokažu pravu narav pa se ubrzo shvati, baš kao i u bajkama da car voli vladati, i pokoravati svoj puk, i  da je njegova predstava samo za javnost. U toj svojoj vladavini  ne bira riječi kojima će počastiti svoj narod, niti bira na koji način će eliminirati jedne pristaše da bi stekao druge.

Uglavnom u takvim carstvima nema osjećaja, postoji samo vlast kojoj se ne smije nitko suprotstaviti i puk koji mora slijepo služiti i slušati. Ako netko nešto od puka i osjeća, ubrzo biva kažnjen za to, jer u velikim carstvima osjećajima nema mjesta. Tu se sve vrti oko zlata i zlatnog ruha!

I „Djevojčica sa žigicama“ sanjala je o sjaju. Gledajući svojim očima ljude oko sebe vidjela je dobrotu, plemenitost, ljubav, ljepotu a snašla ju je ciča zima, studen promrzlost i na kraju smrt. Bilo je to baš negdje u predbožićno vrijeme, jedne zime poput ovogodišnje. Snijeg do koljena, a ona, promrzlih ruku, i mokrih nogu s nadom je gledala kroz prozore u svjetlost i blagdanski stol, okićenu jelku, a ništa od toga joj nije trebalo, osim samo malo topline i lijepe riječi.

Bajke na kraju završavaju sretno!  

Princeza poljubi žabu pa se žaba pretvori u princa! 

Zla maćeha umre!  

Zločestog cara prokažu pa shvate da su njegovi pučani uzalud klimali glavom i povlađivali mu, jer se ISTINA ne može sakriti!

Ona može biti privremeno zakopana, negdje u nečijoj namjeri da ju zataška, ali ona je uvijek tu, i ma koliko god ju zamjerki, licemjerja, laži i predstava prikrivalo, uvijek će isplivati na površinu!