ZIMA NA LADANJU

 

Ljudi, stvari postaju ozbiljne! Vidim to po premijerovom smušenom pogledu i otkazima na sve strane. Neki je dan, uspješni poduzetnik sa susjednog brijega otpustio desetak radnika…Istina i Bog da su većinom notorni pijanci, ali kakvi god bili i oni imaju doma familije; djecu i starce koji ovise o tisuću kuna koje pijancu ipak ostanu nakon pohoda na birtije. Plinska se kriza tek zahuktava…suosjećam sa svima običnim ljudima po nekadašnjim državama komunističkog bloka što sad drhte po svojim domovima. A možda i gladuju? Nije to više daleka Afrika niti još dalja Azija, to je tu, naše susjedstvo – Europa.

I sad počinjem živjeti prednosti skromnog i jednostavnog života na selu…Možda nekog i potaknem da se pokrene iz hladne gradske krletke i preseli u, na primjer, neku vikendicu. Sada je to teško, ali imaju li pećicu na drva, ogrjeva još uvijek ima u velikim količinama. A najvažnije je ne smrznuti se prije nego što dočekamo ruski plin kroz Ukrajinu. Kako sada stvari stoje, to se neće skoro dogoditi. Jer, imaju li naši dovoljno zaliha – kako sada pričaju barem za dva tjedna – veliko je pitanje. Čas je da se razmisli o svim alternativama i što one donose.

Za razliku od proteklih zima kada bih redovito došla u napast da oglasim prodaju mog ladanjskog imanja, ove mi se to još nije dogodilo. Razlog nije posve praktične prirode; da, moram se razmetljivo pohvaliti da se odlično grijem na drva, da alternativno koristim i lož ulje u centralnom grijanju, a da imam u rezervi i nekoliko kvalitetnih električnih grijalica, zlu ne trebalo. Ne more me plinske brige…Nema straha od smrzavanja.

Razlozi koji govore u prilog ladanjskom životu daleko su tananiji; poput Nikole Tesle ni ja ne volim pretjerano miješanje mojih elektromagnetskih polja s tuđima. No, zbog toga se ne smatram čudakinjom; dapače! Sada već toliko toga znam iz knjiga i osobnog iskustva o energijama koje kruže oko ljudi da sam uvjerena kako bi svatko tko živi i kreće se u mnoštvu, morao redovito čistiti svoju auru od stranih upada i priljepaka. A negdje u blizini visokog drveća, zemljanih puteljaka pod debelim snijegom i dodira stopala s mekim, živim tlom, čišćenje i nije pretjerano potrebno.   

Čišćenje se, inače, obavlja na više razina: zaštita i čišćenje okućnice i prostora u kojem se stanuje, zaštita i čišćenje fizičkog tijela i zaštita i čišćenje misli i emocija. Bezbroj je metoda na raspolaganju i vjerujem da su mnoge izložene na Magicusu pa o njima dalje neću raspravljati. Ono što ja radim po tom pitanju prešlo mi je već u čisti automatizam: čim se probudim izgovorim svoju malu „mantru“ ili „molitvu“ i osjećam se dobro cijeli dan. Povremeno kadim prostor u kojem živim i vizualiziram ružičastu kristalnu piramidu iznad mog imanja i zaselka, a sve zatim prekrijem golemom zlatastom kuplom koja odbija „urokljive“ energije i skriva moj dom od napadaja odozgo, iz svemira. Ima i drugih zaštita koje mi povremeno padnu na pamet; jednom ću možda i njih detaljnije opisati.

Pored topline i mira moje radne sobe s hrpama knjiga, ono što me ipak najčvršće vezuje ovih zimskih dana uz ladanjski život su moji kućni ljubimci, a i oni pernati što lijeću naokolo u potrazi za mrvicama hrane. Iako sam pretežito vegetarijanka, zalazim u mesnice jer kupujem hranu za pse i mačke, a sutra ću potražiti i poveći komad loja. Objesit ću ga visoko na terasu kako bi ga ptičice mogle u miru kljucati i preživjeti ovu ciču i snijeg.

A tko bi se usudio napasti njihovu gazdaricu?

Moju pseću ekipu – dvije kuje i mužjaka – ne povećavam iako mi se ponekad srce sažali nad nekim lutalicom. Nekako se uspijevam obuzdati porivu da otvorim azil u svom vrtu. Možda i stoga što znam da ih uz moje okrutne susjede, dobar dio ne bi dugo poživio. I ovo troje je već dovoljan teret, ali i nevjerojatan izvor uvida i radosti. I upravo su ti radosni trenuci ono što me drži u ladanjskom okruženju. Jedan sam doživjela neko veče za puna mjeseca.

Kasno, poslije deset uveče, izašla sam do drvarnice da donesem još nekoliko cjepanica za peć. Noć je bila kristalno čista i mirna. Kuće, staze, putevi, živice i drveće pod debelim sniježnim sagom. Iznenada sam dobila želju da osvojim tu noć i usudim se otići u šumsku šetnju. Sa psima, naravno. Oh, kako su to oni radosno dočekali! Veselo su trčkarali uspavanom  seoskom ulicom do kraja sela. A onda smo se uputili putem uz rub debele šume sada ogoljele i gotovo prozračne. Uštap je bio već visoko na nebu iznad moje glave i obasjavao cijeli kraj iridiscentnim sjajem. S užitkom sam promatrala blize i daleke zaselke koji su mi bili kao na dlanu. Noć je bila bez ijednog oblačka, vedra i surovo hladna, tek se svjetlost nekoliko najvećih zvijezda probijala kroz sjajnu mjesečinu. Nebo je bilo prozirno ljubičasto, a svjetlost uličnih svjetiljki na obližnjim brdima jarke žute boje na bjelini snijega. Kakav prizor! U daljini svjetla Velike Gorice i Zagreba…potpuno nadrealan prizor pojačan sveopćim mirom. Vidjela sam automobilske farove koji su se penjali vijugavom cestom, ali zvuka niotkuda…debeli zapusi snijega potpuno su prigušili brujanje motora.

I psi su trčkarali unaokolo bez laveža i glasanja. Oni koji imaju psa, znaju da psi uglavnom jure nekoliko metara ispred gospodara, zastaju i okreću se da provjere gdje ste i je li sve u redu. A onda nastavljaju dalje. Ledeni zrak ispunjavao mi je pluća; zima me štipala za obraze, snijeg škripio pod stopalima…Zastajala bih da dobro pogledam unaokolo, da upijem svu ljepotu tih trenutaka. Da upamtim sitnice kao na primjer jasne obrise sjena ogoljelih grana na snijegu. Na mjesečini se vidjela sjena i najsitnije grančice na snijegu, sjenke uvelih trava, tragovi divljih životinja…Nije me bilo strah niti priča o čoporima veprova niti susreta s nepoznatima…A tko bi se uopće usudio da me napada uz obranu od dva povelika psa? Nije važno što su pitomi i velike maze. Samim izgledom ulijevaju poštovanje i svakome bi, tko bi naišao, srce sigurno zastalo da se nađe oči u oči s njima.

I to su ti trenuci koji me ove zime oslobađaju od potrebe da dajem oglase o prodaji ladanja. O, ne! Dok je mojih ljubimaca, nema selidbe u užurbani, ali ograničeni gradski život. Trebalo mi je tri godine da se navikne na ladanjsko prostranstvo, a vjerujem da bi mi trebalo dvostruko duže da se ponovno naviknem na gradsku skučenost. Iako, ona, upravo stoga što je skučena, ima svojih čara i prednosti.

Znam da agitiram ako kažem: razmislite, dođite, pogledajte i uvjerite se sami! Život na ladanju je ipak jeftiniji i svakome tko voli prirodu, a ne boji je se, daleko, daleko smisleniji od života u suvremenom gradu.