Dok su svi na moru, ja se zabavljam papirnatim i platnenim vrećicama. Proučavam važnost ambalaže; u što je najbolje zapakirati prodanu robu, što sve treba dodati u papirnatu vrećicu da bi kupac i kod kuće bio svjestan da je baš tu i tu kupio neki proizvod.

Zašto to radim? Zato što se nikad ranije nisam bavila trgovinom, marketingom, pakiranjem, popustima, uslugama... u ovom obimu kako to sada radim.

Trgovina je velika znanost u koju sam skočila kao u hladnu vodu pa sad plivam svim snagama da se dokopam čvrstog tla. Čitaj znanja i umijeća trgovanja.

Odrastala sam u sistemu gdje se o novcu malo ili nikako govorilo. Sjećam se da sam se jednom usudila upitati jednu glavnu urednicu koliko bi mi platila za neku reportažu koju je naručila. Posramila me odgovorom: "O tome se ne pita!" Otišla sam stvarno posramljena i nikad kasnije nisam pitala nikoga koliko bi mi to platio.

Sad se stvar posve preokrenula, ne baš sada već ima tomu 20 godina, a ja nikako da se suočim s novim liberalnim divljim kapitalizmom. A trebala bih učiti od piljarica na placu.

Jutros sam dobila pravu lekciju o trgovanju kod nas. Na Trešnjevčakom placu zapele su mi za oči slasne breskve po 5,5 kn/kg. Odaberem dvije, a druge dvije mi piljarica spretno ubaci u plastičnu kesicu. Učinilo mi se da je ubacila jednu nagnjilu. Velim joj, čini mi se da je jedna nagnjila. Ona izvadi dvije breskve iz vrećice i pokaže mi:"Ovo su dvije koje sam ja ubacila, a dvije koje ste vi odabrali unutra su."

I tako platim breskve, odem u druge dućane i vratim se natovarena kući. Izvadim breskve i poludim. Ona nagnjila bila je u mojoj vrećici!

Naravno da se nisam vratila na Trešnjevački plac kod podeblje, mlađe, blonde piljarice. Iskopala bih joj na mjestu oči! Kakva sitna prevara i bezočna laž u lice!

Razmišljala sam da napišem transparent, postavim se pored njenog štanda i stojim tamo upozoravajući ljude na tekst: "Ova je piljarica varalica! Ne kupujte kod nje!" I odustala, naravno. Ali kad se ponovno nađen na Trešnjevčakom placu, ćut će ona svoje.

Stoga sve što prodajem u Himalajskoj spilji mora biti tip-top, besprijekorno, lijepo upakirano, ljubazno uručeno. Ne želim biti piljarica našeg sadašnjeg kapitalizma već uljudna prodavačica nekog budućeg kapitalizma ljudskog lica.

I uvijek nađem vremena da sa svakim potencijalnim kupcem malo porazgovaram, da ga razveselim dođe li tužna ili zabrinuta lica. I ljudi se onda otvore, razgovaraju, ostanu u trgovini duže nego što su namjeravali i odlaze...a ja ostajem bogatija za još jedno poznanstvo, za još jednu priču.

I moram reći da priče nisu tužne, da su ljudi, čak i u najgadnijoj situaciji, zadovoljni ako ničim drugim, a ono time što su živi.