Učenički bunt

 

Je li srednjoškolcima proljetno sunce udarilo u glavu pa ne podnose biti nekoliko sati u zatvorenim i pretrpanim školskim prostorijama? U Francuskoj, na primjer, taj je fenomen već odavna poznat: travanj je mjesec bunta i štrajkova. Proljetna energija toliko obuzme i staro i mlado da su svi zajedno spremni razvaliti kaldrmu i gađati kamenjem policijske barikade. Dolazi li to i kod nas ili su razlozi srednjoškolskog bunta drukčiji…skriveniji?

 

U Rijeci, netko od nastavnika, komentirajući učeničku pobunu, nije bio previše taktičan pa je u kamere izjavio kako klinci jure vani za malog odmora zapaliti cigaretu, a možda i nešto drugo…U Zagrebu su školsku odluku o zatvaranju vrata tijekom malih odmora, opravdali time što im se hodnicima škole „šetaju nepoznate osobe“. Dileri? Pedofili? Luđaci? Doista, ako je to istina, što nepoznate osobe imaju tražiti u školi tijekom nastave?

 

Kako je to sažeto rekao jedan od roditelja: „ Ako imaju kantinu i ako mogu otići na WC, što djeca imaju tražiti vani za vrijeme malog odmora?“ I jesu li učenici u pobunjenim školama iscrpili sva druga sredstva slijedeći propisanu proceduru za rješavanje spora prije podizanja pobune? Poznaju li uopće svoja prava i obaveze?  I mare li uopće za protokole u zemlji gdje se ni zakoni ne provode, a kamoli nekakvi pravilnici?

 

I ja sam godinu dana predavala u srednjoj školi pa si uzimam pravo da nešto kažem o tom uzrastu i našim školama. Jedno moram priznati: tinejdžeri obožavaju ići u školu, ali ne i učiti. U školi su s hrpom svojih vršnjaka, zaokupljeni svojim temama i svojim odrastanjem. U svakom je razredu nekolicina „štrebera“ koji sjede u prvim klupama željni znanja i napredovanja. Iskreno mi ih je žao što ne mogu napredovati tempom kojim bi mogli. Iza njih je, naime, pasivna glavnina razreda koja se provlači kroz školu zato što mora. A iz zadnjih klupa  „besprizorni“ doslovce uništavaju nastavni proces. Buntovnici bez razloga. Često „napušeni“, a tek rijetko i naoružani. Na sreću.  

 

Zabavljaju se na bezbroj načina; čim nastavnik uđe u razred, traže da idu na WC jer im je baš sad sila, štipaju i podbadaju one ispred sebe, gađaju se komadićima krede, šalju SMS-ove, pokazuju okolo što su mobitelom snimili,  a kad se nastavnik okrene ploči gađaju i njega ili bacaju papirnate avione. Doživjela sam i to da se sve zadnje klupe pretvore tijekom sata u kartaške stolove time što se učenici iz predzadnjih klupa okrenu stolcima onima u zadnjima i eto ga – kartanje može početi.

 

Repertoar je bogat i inventivan, a odgojne mjere, kojima se pokušava barem obuzdati,  jednostavno ne djeluju. Konvencionalno razmišljajući trebali bismo tražiti krivca za ovakvo stanje. Jedni kažu „država“, drugi „roditelji“, treći „crkva“, četvrti „škola“…Meni je nekako najbliži „vrli novi poredak“.

 

A što to znači? Djeca su naše strelice prema budućnosti koje u sebi nose klice novog „programa“. Programa koji se kroz njih treba razviti i ustoličiti. Kakav će on biti, teško nam je predvidjeti jer čak ni gatare ni vidoviti, budućnost ne mogu vidjeti. Iz jednostavnog razloga, što je mi svi zajedno stvaramo i razvijamo i možemo je mijenjati. I tko onda barem sluti što će biti? Pogodite! Odgovor je „vaše dijete“.

 

Lijepa riječ otvara mnoga vrata, a ljubav sva. S djecom treba razgovarati s ljubavlju. Pitati ih i odgovorit će onako kako mogu. Opisat će stanje duha i što osjećaju. A iz toga mnogo toga možemo „predvidjeti“ pa onda i djelovati. Jedno, međutim, sigurno znam: čovjekovom  mladunčetu dato je dugo vrijeme sazrijevanja baš zato da bi moglo učiti. Škole, dakle, nikad neće nestati dok god je ljudske vrste. Samo će se promijeniti. Kakva će biti, gdje će se odvijati i tko će je voditi, tek ćemo vidjeti. Izvjesno je samo jedno: NOVA ŠKOLA odražavat će duh vremena u kojem ćemo živjeti.