Trebala bih biti očajna; upravo u trenu kad sam pisala zadnju rečnicu o vremenu i percepciji i htjela odabrati kategoriju članka, puf! pukla mi veza. I sve se moje pametne misli izgubiše u bespućima virtuale...

Ali vječni optimist u meni smjesta mi objasni da je bolje da ne gnjavim čitatelj s pseudopsihološkim pretpostavkama nego da napišem nekoliko kratkih rečenica ohrabrenja svima koji su potonuli u bezdane duševnih strahova.

Ne strahujte! Sve je dobro dok ste na životu. A vjerojatno i dok nismo. Sve je ovo velika igra jer je i svijet dijete koje se igra. I u najgorim se trenucima uvijek nađe neki izlaz i neka dobra duša koja će pružiti podršku.

Danas je sve dobro jer je pala kišica a s njom i nepodnošljiva temperatura. Danas je novi dan!