Kako su samo noćas psi lajali i zavijali! Vrijeme se mijenjalo...oko četiri pred zoru tiho je sijevalo diljem sjeverozapadnog horizonta. Tiho, jer ja ništa nisam čula, ali psi sa svojim izuzetnim sluhom jesu. Naćulili su uši i primali ljudima nečujne frekvencije grmljavine. Dovoljno za njihov koncert straha.

Vukomeričke gorice prepune su ovih dana pasa što onih koji imaju gazdu, što napuštenih lutalica. Gazde su negdje na odmoru..Bolno je slušati pseće zavijanje i plač, a ne moći im pružiti utočište i jelo. Sve više razumijem radikalne Prijatelje životinja koji organiziraju različita događanja kako bi privukli pažnju ljudi na patnje životinja i to ne samo pasa i mačaka nego i drugih, naročito onih koje se uzgajaju za ljudsku prehranu.

U anglosaksonskom svijetu - Velika Britanija, Sjeverna Amerika, Novi Zeland i Australija - udruge za zaštitu životinja već su stoljetna tradicija. Usprkos tomu godišnje se ubija sve više životinja; prema nekim podacima preko 50 milijardi jedinki završava na trpezama, a impozantan je broj onih koje stradaju u okrutnim, često nepotrebnim eksperimentima.

U SAD-u udruge za zaštitu životinja stječu sve veću moć jer odlično koriste medije za predstavljanje svojih ciljeva. Mali je primjer zabrana posluživanja gušćih jetri u restoranima nekih saveznih država. O šopanju gusaka i pataka nisam mnogo znala niti me je posebno zanimalo  sve dok u doba našeg bratoubilačkog rata nisam neko vrijeme provela usred Francuske u pokrajini poznatoj po uzgoju peradi i pašteta.

Boravila sam kod mladog para aktivista koji su se snalazili za život radeći sezonske poslove. Tako je on upravo razmišljao o napuštanju posla koji je obavljao samo mjesec dana - šopanje gusaka. Neću opisivati užase prisilnog utiskivanja hrane niz gušćje grlo nego samo objašnjenje tog mladog čovjeka zašto napušta taj posao:"Kad ga uhvatim za vrat i otvorim kljun da mu gurnem cijev u grlo, taj me gusan gleda jednim okom iz kojeg zrači prezir. Kao da me pita znam li što mu radim i što time radim sebi."