Danas sam pokopala dio svog djetinjstva. Suze su mi tekle nad svježim grobom žene čijeg se lika samo nejasno sjećam iz ranog djetinjstva, žene koja me čuvala u doba kad sam živjela poput prave princeze.

Bilo je to, naravno, u Podravini, u samom srcu naivnog slikarstva, u selu na Dravi koje je i samo dalo nekolicinu danas slavnih naivaca. Bilo je to za mene doista naivno doba. Bila sam "pametna učiteljeva kćerkica", miljenica sve djece u školi u kojoj smo i živjeli u učiteljskom stanu. A ja još nisam išla niti u prvi razred.

U ono doba pjevali smo S Titom za tobom u juriše slavne i Po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a veliki događaj u životu mojih roditelja bio je kad su na kamionu bez cerade, zajedno s tadašnjom "elitom" toga kraja, cijeli dan prašnjavim cestama putovali do mjesta nekog masovnog zbora. Da vide Tita.

Oj, Srce! Kakvo je to vrijeme samo bilo. Vrijeme poleta i nade u novo. Iako su mnogi gladovali, iako su seljake tjerali u zadruge i oduzimali im zadnje zalogaje. Doba kolektivizacije, doba prvih pokušaja industrijalizacije. Poslijeratno doba Trumanovih jaja na "točkice" i groznog narančastog sira ćije sam ime otkrila mnogo godina kasnije - Cheddar cheese!

A ja sam u to doba gorljivog komunizma živjela poput princeze. Oko mene je uvijek bio netko da mi ispuni želje i hirove. Ako to nije bilo sad i odmah, toptala sam nogama i vrištala tako glasno da su me čuli na kilometar. Odatle možda i moj kasniji pjevački talenat. Tko zna...

U biti, kad sad razmišljam o tim danima, vidim da klasno društvo nikad nije nestalo. Vjerojatno ni neće. Uvijek je bilo onih gore i onih dolje. Taj tadašnji povlašteni status, danas sam u to sigurna, pružio mi je količine neograničenog samopouzdanja za cijeli život  i pozitivan pogled na svijet.

Živjelo klasno društvo, gospodo! I pokoj vječni jednoj od osoba koje su mi u djetinjstvu pružile i podršku i ljubav i samopouzdanje. Počivala u miru, a s njom i dio mog izuzetnog djetinjstva.