Rekvijem za ZERP

Danas budu ZERP-u glavu sekli. I bezbrojnim bićima što se još nevino skrivaju u modrim dubinama Jadrana. Talijanske će kočarice sad slobodno orati njihove domove i loviti njihovu djecu koju će servirati prženu, kuhanu, pirjanu ili živu na trpeze nezasitnog ljudskog roda.

Zbogom nježna šarena bića moga djetinjstva što još lebdite u beskrajnim prostranstvima mojih uspomena. Koliko sam samo provela dana igrajući se na stijenama, plivajući, roneći širom otvorenih očiju, vadeći bodlje ježinaca iz stopala…Toga više nema, a sudeći po svemu, više neće niti biti. Jer danas su prodali Jadran.

Poslije slavonskog pijevca koji je u naletu navodne ptičje gripe položio glavu na panj progresa, sada je red na jastoga, lignju i srdelu. Koja su to nevjerojatna bića!

Sjećam se priče o jastogu s Jabuke s početka prošlog stoljeća i voljela bih da je istinita. Prvo su jastoga ribari izvukli iz velike dubine gdje je obitavao. Zatim su ga zatvorili u plitki bazen gdje je čekao transport za Beč. Vozili su ga brodicom do Splita. U Splitu ga ukrcali u kamion zajedno sa stotinama braće i sestara i prekrili slamom da bi živ stigao na austrijsku trpezu. U Beču su iskrcali njegovu braću iz kamiona, a on je nekako ostao u ostacima slame. Kamion se vratio u Split po novu rundu jastoga. Kad su radnici čistili dno kamiona pronašli su našeg jastoga još živoga! Koja Odiseja, koja žilava izdržljivost! Daje mi nadu da će morska bića ipak preživjeti iako se to u ovom času čini nemogućim, nečim iz bajke.

Ja sam kontinentalka, Zagrepčanka, ne bih smjela plakati nad Jadranom. Ali ja znam da nisam jedina koja plače nad ZERP-om, vjerujem da danas potajice plaču svi koji su ikad umočili prst u NAŠE more i sad brišu slane suze. Slane poput Jadrana.

Adio mare, svijet strojeva dolazi.