Priča o Neri

Jednom davno živio je u Indiji kralj koga su smatrali gotovo prosvjetljenim. Mudraci su znali da je samo pitanje vremena kada će kralj napustiti reinkarnacijski kotač u kojem su zarobljene zemaljske duše. Kralj je živio u velebnoj palači na obali velike rijeke, u profinjenoj raskoši, okružen odabranim dvoranima, umjetnicima i filozofima svoga doba. Spokoj i nadahnuće nalazio je kralj u njegovanim cvjetnim vrtovima koji su se  spuštali sve do obala rijeke. Pod gustom sjenicom odakle je promatrao rijeku i džunglu na drugoj obali, ispjevao je svoje brojne uzvišene pjesme.

Jednog dana, kontemplirajući u sjenici, kralj primjeti da džungla na drugoj obali gori. Oganj je lizao visoka debla i proždirao nisko raslinje tjerajući ispred sebe sve što je moglo trčati, puzati i letjeti. Kralj je mirno promatrao plamen koji se približavao rijeci, prestrašene životinje na obali, slušao krikove ptica, njušio miris paljevine…Ta on je gotovo bio prosvjetljen i spreman da se stopi s Bitkom. Sve što su mu poručivala čula, bila je samo maja, samo privid stvarnosti.

A onda je na obalu istrčalo prestrašeno lane. Uzalud je pogledom tražilo majku. Od tog se prizora kraljevo srce naglo ispunilo golemom ljubavlju. Bez časa promišljanja skoči on u rijeku pa preplivavši je, zgrabi lane pred plamenom i vrati ga na svoju obalu. Spas laneta značio je kraljev duhovni pad. Prosvjetljenje mu je izmaklo iz ruku za još mnogo, mnogo života na Zemlji.

U ordinaciju je ušao krupan stariji čovjek i tiho rekao veterinaru. „Doveo sam je.“ „Da, dat ćemo joj dvije injekcije.“ Čovjek je pogledao moju kuju s brnjicom na njušci pa me zapitao čekam li i ja. „Da čekam. Čekam pregled. A vi?“, upitala sam ga. Veterinar je odgovorio umjesto njega. „Uspavat ćemo je.“

Oblio me hladan znoj. Znala sam da ne smijem spustiti pogled na robustnu živahnu kujicu koja je veselo mašući repom ušla u ordinaciju. Ali susret očiju nisam mogla izbjeći; par sjajno žutosmeđih očiju radoznalo je gledao svijet. Podigla sam pogled i upitala čovjeka: „Što joj je? Je li bolesna?“ „Ne…“ krzmao je s odgovorom. „A koliko je stara vaša kuja?“ – upitao me. „Devet godina. A vaša? „ „Godinu i pol…“

Ne smiješ je više pogledati, govorila sam si. Ne smiješ ni pomisliti da je ti ideš spašavati. Sjeti se kralja, sjeti se kralja…Ne smiješ intervenirati ni u čiju sudbinu… Pogledaš li je još jednom, zauvijek ćeš pamtiti taj pogled. Pogled koji nije slutio smrt. Okrenula sam se prema kutu ordinacije i samo rekla: „Ja to ne mogu gledati, ja to ne mogu slušati…“ Ali sam slušala i dalje. „Od prve će injekcije zaspati, a druga će je eutanizirati. Stavite je na vagu da vidimo koliko ćemo joj dati.“ „Dođi, Nera, dođi!“ – pozvao je čovjek kujicu na vagu. Za nekoliko trenutaka kujica je dobila prvu injekciju, a onda je veterinar uputio vlasnika da s njom prošeta desetak minuta kako bi se što prije uspavala. U tom međuvremenu do fatalne injekcije, veterinarka je izvadila krv mom psu za analizu. „Zašto je ubijaju?“ upitala sam. „Pojma nemam. Možda je nekog ugrizla u kućanstvu i sad je se hoće riješiti. Evo, krv sam izvadila pa pričekajte vani desetak minuta dok analiza ne bude gotova.“

Hitro sam napustila prostorije s mojom kujom u strahu da ne sretnem Neru na povratku u smrt. Još i sada osjećam težinu toga trenutka. Još i sada me boli srce nad sudbinom bića s kojim sam razmijenila jedan jedini pogled. Čekajući vani, slala sam Neri svjetlost i ljubav da spokojno napusti ovaj svijet. A onda je uz mene prošao tamnoplavi Ford i ja sam prepoznala Nerinog vlasnika. Uz njega je sjedila zaplakana žena i ja sam shvatila da je ona ta koja je iz nekih razloga morala poslati Neru u smrt. Muškarac uz nju, baš kao i veterinari u ordinaciju, bili su samo izvršitelji. Osjetila sam njezinu tugu, ali i neko čudno olakšanje.

Idi u svjetlost, Nera, idi u svjetlost…Dok god sam na ovom svijetu, pomislila sam, pamtit ću ovaj susret i pitati se jesam li ispravno postupila. A onda me veterinar pozvao da mi pokaže nalaze krvi. Sve uredno. Preplavilo me ono isto čudno olakšanje koje sam osjetila kod zaplakane žene. Odahnula sam jer sam odjednom znala da će moja kuja živjeti. Kao da je mlada crna mješanka prinijela žrtvu i za nju. Neka stoga ova mala priča o Neri bude ujedno i njezin rekvijem.