Ovo pišem pod svjetlom svijeće. U kutu pucketa vatra u kaminu. Bijeli Mič-mač sjedi mi iza leđa na pultu. Dva psa na prostiračima na podu.
A vani zimska oluja; snijeg prha u krupnim pahuljama. Mora da je vjetar srušio negdje žice pa je cijeli kraj u bijelom mraku. Živa romantika iz 50-ih.
Više ne brojim nove centimetre snijega. Ne dođe li struja za pola sata, navlačim buce i debelu zimsku jaknu s kapuljačom, kožnate rukavice i šal pa krećem u romantičnu šetnju pod naslovom "Zameo ih snijeg".
Kad nema struje, nema ničega...ovaj će laptop izdržati još cca sat vremena na baterijama. Bilo bi prekratko vremena da navodim što sve ne mogu raditi i čega sve nema kad nema struje.
A i čemu? Ovdje i sada imam priliku direktnog iskustva povratka na pedesete prošlog stoljeća. Kako to daleko zvuči!
Mobitel mi je crknuo malo prije nego što je nestalo struje, a telefon s kefom ne radi bez struje. Dakle, osuđena sam na izolaciju i tišinu.
Idealno za prisilnu meditaciju...a to ne volim...
Da psi nisu uz mene vjerojatno bi me obuzeo strah, ovako, imam razlog za izlazak na put i uživanje u elementima prirode. Baš kao naši preci prije izuma informatičkog svijeta totalnih telekomunikacija bez kojih je danas teško zamisliti svakodnevni život.
Aha, zaboravila sam napisati da mi je netko htio hakirati račun na gmailu i fejsu pa sam sad i bez tog outleta dok se stvar ne sredi. Kao da mi sudbina reže komad po komad komunikacijskih kanala s civilizacijom.
Struje još nema,,,ipak je lijepo kad je ima...oprostite mi još neobuzdane rijeke što se neću buniti kad vas pregrade betonskim branama...previše sam ovisna o ovdje i sada.