Kako uvjeriti Vrganjevku da vam dade vrganja.

U petak su počeli skakati iz zemlje. A danas su završili u mom želucu. Mmmm. I to oni koje sam SAMA našla, uz pomoć Vrganjevke.

Daklem, krenuh u sedam u šumu. U obaveznu šetnju s Vincentom. I sjetim se da su mi u petak rekli kako su se pojavili prvi vrganji. Idem tako kroz polumračnu šumu i pitam se zašto ih ja nikad ne mogu naći. Znam da se trebaš uštekati u njihovu frekvenciju, koračati polako i difuzno kao radarom ispipivati tlo pogledom. Ništa.

Onda mi padne na pamet Vrganjevka. Majka svih vrganja, u biti mreža u tlu iz koje oni veselo poput prženih kokica iskaču na sunce. Pjevat ću ti neku nježnju pjesmicu, Vrganjevka, kao što pjevaju šamani kad ulaze u promijenjeno stanje svijesti.

Počnem pjevušiti:"Vrganjevka, Vrganjevka, daj mi svojih cvjetića da ih ručam ili večeram." Nisam je htjela tražiti njezinu djecu jer mi se činilo okrutno da joj jedem djecu. A istinu ipak nisam mogla prešutjeti. Završit će ionako u nekoj tavi. Ništa.

I već sam bila spremna odustati od potrage kad mi sinu u glavi da oponašam zvuk praskanja bombice "Pop, pop, pop!" I što se dogodi? U trenu kad sam izgovorila prvi "pop", zgazim nogom prekrasnog vrganja!

I tu je priči kraj. Zgazila sam mu stapku ali je tamnosmeđa kapica ostala cijela. Gdje je jedan, tu je i drugi...I malo pomalo, izvikujući "pop, pop, pop!" skupila sam skoro pola kilograma prekrasnih, tvrdih, mladih, zdravih vrganja.

Probajte i vi s POP!