S RIJEČI NA DJELA

Gledam današnje vijesti; uz nesreću vlaka HŽ-a, udarna je ona o krizi u hrvatskom prijevozništvu. Predstavnik kamionskih prijevoznika ozbiljno izjavljuje kako transport opada, kako je za njih sve manje posla, a cijene prijevoza robe sve više. Konačnu će cijenu njihovih poskupljenja, kako kaže, platiti krajnji potrošač. Hoće li to baš biti tako? Hoćemo li se duboko zabrinuti nad sudbinom autoprijevoznika ili ćemo baš suprotno tomu, poviknuti:“Hura!“?

Ne, ne, vičemo „hura“ povišenju cijena, nego početku kraja ionako protuprirodnog procesa kojem smo dugo godina bili podvrgnuti, što silom, što milom. Češnjak iz Kine, grožđe iz Čilea, jagode iz Španjolske, salata iz Italije…i da dalje ne nabrajam. I sve to za male pare u našim supermarketima, uredno umotano u plastiku i celofan; napumpano konzervansima, izračeno kobaltnim zrakama, preparirano da što duže traje na policama supermarketa.

Prije desetak dana bacila sam u kompostište španjolsku naranču i nizozemsku jabuku koje su stajale u košarici za voće negdje u prikrajku mog dnevnog boravka od zimus. Oba su ploda i dalje izgledala besprijekorno! A samo se sjetite kakve su sve vremenske uvjete podnijela od zimus – vrućinu, sparinu, abnormalnu hladnoću pa ponovno užarenu atmosferu – i ništa im se na površini nije mijenjalo. Prije bacanja, nisam ih razrezala da im vidim stanje, ali poželim li ipak zaviriti što je u jabuci i naranči, mogu ih iskopati iz poveće jame za kompost i izvući ih na svjetlost dana. Uvjerena sam da su obje netaknute još i danas iako po njima plaze moje kalifornijske gliste zadužene za brže rastvaranje organskih tvari. I one lome zube na kemiji.

Kriza u transportu roba sjela mi je ko' kec na 1 (da li se to tako kaže, u biti ne znam ajncati…); kako je ljeto i kako moj televizor non-stop gori na verandi, pažnju mi je, između dva poljodjeljska posla, privukla reportaža o najljepšim vrtovima svijeta. Pa tko to od ljubitelja vrtova i povrtnjaka ne bi pogledao? Čovjek je svojom kamerom obilazio najzanimljivije vrtove u Meksiku i okolici pa se između ostalog zaletio i na Kubu. I tamo u ruševnim gradovima nekadašnje američke kolonije otkrio, po njegovom mišljenju, najljepši vrt na svijetu.

Ako to niste gledali, šteta! Puno ste propustili. Najljepši vrtovi na svijetu su organski povrtnjaci nastali iz nasušne potrebe kubanskih građana. Kad je propao SSSR, a s njim i presušila kasa za Kubu, stanovništvo se suočilo s općom krizom hrane. Svi su dotad više-manje, onako socijalistički (sjećate se toga?) živjeli u gradovima i imali nekakvo stalno zaposlenje, a onda im je uslijed propasti kemijske poljoprivrede, zaprijetila glad. Jer više nije bilo ni umjetnjaka, ni pesticida, ni herbicida, niti drugih „čuda“ suvremene kemije i farmacije, kojima bi zasipali i prskali svoja polja i vrtove.

Umjesto da dignu revoluciju, izađu na prosvjede, traže subvencije od ministra poljoprivrede i EU-a, naši su se Kubanci osvrnuli oko sebe, zasukali rukave (tko bi to rekao za „lijene“ Karibljane?) pa na svakom iskoristivom komadiću tla usred velike i ruševne Havane, napravili povišene gredice i zasadili povrće. Silom prilika organsko, tj. ekološki uzgojeno jer pomoć kemije je bila presahnula. Ne treba im nafta za transport niti šestero-tračne asfaltne ceste za goleme transportere. Do povrća i voća stižu pješice, bez dodatnog zagađivanja okoliša.  

S nevjericom sam gledala prizore iz Havane koju sam samo jednom bila posjetila i to davne 1979. godine. Automobili su isti (većina voznog parka im je i danas iz 50-ih godina prošlog stoljeća), fasade još ruševnije nego prije četrdeset godina ali svijet je drukčiji…Kad kažem svijet, mislim na raju…Barem ona koju je reporter zabilježio kamerom. Agronom koji vodi veliku ekološku zadrugu i govori o potrebama zajednice za koju radi, dragovoljci koji ručno oru za postavljanje gredica, sjaj u njihovim očima, zadovoljstvo…a salata raste ko'mahnita, kelj, kupus, začinske biljke, krumpiri, noni, papričice…

Agronom objašnjava da Kuba doživljava obrnuti proces od većine industrijaliziranog svijeta: “Ovdje mladi ne bježe sa sela u grad, nego obrnuto, iz grada na selo.“ A reporter, očito  Englez, izražava svoj ushit tim trendom i tvrdi da je Kuba predvodnica budućnosti. „Pogledajte dobro ove organske vrtove,“ kaže Englez, „jer to nas sve čeka u našim metropolisima!“ I ja se s njim potpuno slažem.

Svaka je kriza, to već pjeva i vrabac na grani, ujedno i šansa za novo. Nadam se da će i naša raja to shvatiti te da neće ostati na pustim prosvjedima, razbijanju izloga, zatvaranju granica traktorima, kopanju po kontejnerima za smeće, pisanju molbi ionako nemoćnim socijalnim institucijama…nego da će zasukati rukave, osvrnuti se oko sebe i krenuti uzgajati svoje vlastito voće i povrće u gradovima, bez kemije!

Jer, ljudi, vrijeme je da s riječi pređemo na djela. Riječi su postale otrcane, bezvrijedne, ima ih previše na sve strane…Obezvrijeđene su, a ne mogu se niti jesti. Moj je savjet da se okanite traženja pravde i pomoći od onih koji su vas totalno pokrali i ogolili. Nije vrijeme za razaranje i uništavanje nego je vrijeme za vaša djela! Majčica Zemlja vas čeka širom raskriljenih ruku.  Dok je zdrave zemlje, bit će i plodova.