Ponekad nije lako pisati. Pogotovo u subotu, moj svetak. Već sam davno otkrila da sam subotarka.
Subotom, naime, jednostavno ne mogu ništa suvislo raditi. Vladar subote Saturn budno bdije nad svakim mojim pokretom. Nije to bez razloga.
Ja, naime, tokom tjedna isplaniram hrpu poslova koje ću obaviti u subotu; na primjer danas - oprati auto, platiti režije, očetkati regimentu pasa, ispeći kruh, peglati, napisati nešto pametno na magicusu... A ono, ništa! Saturn hoće drukčije.
Cijeli dan čitam vaše postove, onako uz put, dok kuham kavicu i bacam drva u peć. I smijem se. U svakom nalazim nešto smiješno i šaljivo. A sigurna sam da vam nije bila namjera da me nasmijete!
Smijem se zato što mi se smije. Zato što sam cijeli dan u pidžami preko koje sam samo navukla trenirku. Zato što danas neću jesti svježi kruh jer ga nisam ispekla, zato što se ne moram šminkati i tapirati... Živjela subota!
Lijena, tako prazna a puna svega i svačega. Tema napretak: talijanski Titanik /trebalo bi o tome pisati/, protesti protiv ulaska u EU /trebalo bi pisati/, zlostavljanje životinja /trebalo bi pisati/,smak svijeta trebalo bi o tome pisati/. Trebalo bi!
Ali danas je moj svetak pa sve teme i probleme bacam u koš. Već sam jednom danas tabanala šumama sa čoporom pasa, divno toplo vrijeme, sunce i šuštanje lišća pod nogama. Mislim da ću ponoviti šetnju negdje oko ponoći kad na ulicama više nema nikoga.
Živjela subota kad se mora samo ono što se hoće!
Vincent