O JACI, EVI I KIKSEVIMA

Dok promatram pet bezbrižno ispruženih psećih tijela na tepihu, zaključujem kako životinje doista znaju uživati u svakom danu, u svakom vremenu pa i u ovakvoj nevoljnoj kišnoj suboti. Ljudi to ne mogu, barem ne ja.  Meni je danas dan reminiscencija. Nekako mi se cijelo jutro po glavi vrzmaju kiksevi. Kiks, promašaj, loš potez… Tko ih nema u životu? Tko ih se ne sjeća s nekom nelagodom ili ih ne nastoji potisnuti duboko u zaborav?

Promašaji su sastavni dio našega puta kroz život i način učenja na vlastitoj koži. Ipak, za većinu se nikad ne sazna osim ako nisu počinjeni u javnosti. Iako bi mi svaki urednik glatko odbio ovaj tekst o javnim kiksevima koji su se dogodili prije dan-dva ili prije dva tjedna i rekao mi da sam kiksala u vremenu i prostoru jer je to više nije vijest nego za novine daleka prošlost, uzimam si blaženu slobodu izražavanja na portalu da o kiksevima progovorim i ovako – sa zakašnjenjem – ali zato s vremenskim odmakom.

Dakle, prekjučer, naša je Jaca na engleskom počela svoj pozdravni govor na sastanku financijaša EBDR-a u Zagrebu, ali joj se već nakon uvodnih „I hope that..“ pojavila kratica EBDR koju nije znala pročitati ili spelovati pa je govor nastavila na hrvatskom. Ups, gadan kiks…ali Jaca se nije smela…i dobro je učinila. Kiks će se pamtiti još nekoliko dana, možda će je na „stojedinici“ pokušati ismijati, ali što? Idemo drsko dalje!

 Drugi javni kiks koji sam upamtila je Evin nastup u finalu „Zvijezde pjevaju“; otpjevala je pjesmu falš, u pogrešnom tonalitetu…Sirota je Eva iz „Doline sunca“  htjela u zemlju propasti od srama, sva se snuždila ali nije odustala…Pjesmu je otpjevala do kraja. Pokazala je emocije i pobijedila, rekla bih najviše zbog moći TV-a i popularnosti domaće sapunice. Eva je, usprkos očitom kiksu, bila nagrađena. Zgodno, zar ne? Idemo dalje!

Moj kiks, moj preveliki kiks…Kiks koji ću zauvijek pamtiti i svaki put osjetiti nelagodu oko srca…zbio se davno, negdje u ranim 80-im prošlog stoljeća,  pred prepunom dvoranom „Lisinski“. Nadobudno sam pristala simultano s engleskog na hrvatski prevoditi predavanje Mičija Kušija, najvećeg stručnjaka  makrobiotike u svijetu…a da pritom nisam znala da Japanci nisu u stanju izgovoriti glas „r“ (kao raka) koji stoga u engleskom nadomještaju glasom „l“ (kao lipa). Sama sam si iskopala tu raku za koju nisam primila ni lipe nagrade.

Bio je to užas, mučenje na pozornici, gorak osjećaj u ustima, pamtim još uvijek unezvijerene poglede organizatora predavanja koje sam „izdala“…i danas me u neku ruku doživljavaju kao neprijatelja. A prošlo je toliko godina! Možda utvaram? Možda taj prijevod i nije bio tako strašan i nerazumljiv? Nisam imala hrabrosti da o tomu s ikime razgovaram nego sam taj kiks duboko internalizirala i otad se dobro raspitivala o lingvističkim sposobnostima govornika  prije nastupa i simultanog prijevoda. Lekciju sam dobro naučila. Idemo dalje!

I odmah mi je lakše! Upornost, suočavanje sa samim sobom i svojim slabostima, jedan je od ključeva uspjeha. Ne moraju oni biti javni…važniji  je uspjeh kojim potvrđujemo onu staru „Ljudski je griješiti.“ Opraštam sebi, opraštam drugima, ja sam slobodna! Bezbrojne su Jace i Eve na ovom svijetu, a ja im, iako nisam hadezeovka niti ljubiteljica sapunica, iz čiste solidarnosti (ženske), poručujem: „Samo naprijed!“