Uz more plača i jada o neljudskim odnosima u obiteljima, nesretnoj djeci i rastavama brakova, danas sam u emisiji HRT-a „Normalni život“ na temu obitelji, čula i dvije zanimljive priče.

 

Prva je o pet sestara sa sela koje su jedna drugu za redom školovale do fakultetskih diploma, pomažu se međusobno i dalje i redovito sastaju sa svim novim članovima svojih obitelji što je naraslo negdje na četrdesetak osoba.  

 

Druga je priča o tati i mami i njihovo dvoje djece koji svi zajedno žive s tatinom mamom, Bakom Kraljicom. Ona pomaže djeci oko lektira, kuha im, čisti i pere, rješava sve obiteljske poslove i probleme i neprestano uzdiže u nebesa svoga sina i njegovu ženu, a istodobno donosi sve odluke sama, autoritativno i bez pogovora. I snaha je zadovoljna takvim stanjem jer ušparaju svi zajedno zahvaljujući svekrvi cijelu jednu plaću koju troše na morske odmore i skijanja.

 

Tri sudionice emisije u studiju, sve redom s akademskim naslovima i društvenim funkcijama, uzdigle su u nebesa primjer pet sestara, a posprdno popljuvale primjer Kraljice Bake. Jesu li bile u pravu?

 

Suvremeni život koji je u atome razbio nekadašnje proširene obitelji i svalio hrpe odgovornosti na mlade bračne parove koji sami podižu svoju djecu, doista ne radi u korist obitelji. Stres je prevelik i bračne se zajednice sve češće raspadaju. Mladi se muškarci utiču alkoholu ili bijegu iz doma pod izlikom pretjerane zaposlenosti. Sav teret odgoja i kućanstva pada na leđa žena što ih od zaljubljenih mladica pretvara u zajedljive i osvetoljubive „kuje“ koje se često služe djecom za prepucavanja s odsutnim muževima. Zatim slijedi razvod, sudske parnice, nedostatak novca, zabrana partneru viđanja djece koja obično pripadnu njoj itd. itd. Scenariji su nam svima već i previše dobro poznati.

 

Postavlja se pitanje kako spasiti obitelj da ne bi patilo cijelo društvo. U emisiju su se javljali gledatelji sa svojim tužnim pričama ili sugestijama. Bilo je poziva i Crkvi da se uključi u razgovore. Bilo je prijedloga da cijela obitelj svaki dan zajedno moli i usrdno se obraća Svevišnjemu za pomoć i spasenje. A kako bi to radili kad gotovo nikad nisu zajedno osim kad eventualno, iscrpljeni od dnevnih obaveza, padnu u krevet i san?

 

 Živimo u doba prijelaza iz jednog u drugi sustav društvene organizacije. Iz patrijarhata u neki novi oblik matrijarhata i u tom se kaotičnom prijelazu mnogi izgube ili ne snalaze. U obje navedene priče, žene su te koje održavaju svoje obitelji na okupu. Sestre slijede linearni, nehijerarhijski tip, dok Kraljica Baka prakticira hijerarhijski tip organizacije obitelji. Oba očito dobro funkcioniraju.(Zanimljivo je da pritom o muškarcima u sestrinskim obiteljima nije bilo ni spomena, a u bakinoj priči, sin je samo slabić, figura u njenim rukama.)

 

Funkcionirat će još i bolje kad se postepeno stara definicija obitelji kao zajednice muškarca i žene u cilju podizanja potomstva dodatno promijeni u smjeru priznavanja stvarnosti. A stvarnost su samohrane majke i samohrani očevi. Staro patrijarhalno društvo morat će ustuknuti prije ili kasnije i prepustiti mjesto novom u kojem će osnovna gradivna opeka društva biti majka i dijete, a ne majka i dijete u vlasti oca.

 

Zadivila me nedavno kratka reportaža o kineskoj manjini koja živi u matrijarhalnoj zajednici. Postoji nešto što se zove „hodajući brak“, a podrazumijeva noćne posjete zaljubljenog muškarca svojoj zaljubljenoj ženi. Prije zore, muškarac napušta ložnicu i vraća se svojoj krvnoj obitelji. Djeca koja se rode iz takve veze pripadaju majčinoj obitelji i o njima će se brinuti muški članovi te obitelji – ujaci i braća. Ljubavnik nema odgovornosti prema začetoj djeci ali ima odgovornosti prema djeci svojih sestara i mlađoj braći u majčinoj obitelji. I svi su tako sretni i zadovoljni. Nasljeđivanje ide po majčinoj liniji, a jedan od intervjuiranih muškaraca završava reportažu riječima: „Ljubav prolazi, a djeca ostaju majčinoj obitelji. Krv nije voda.“

 

Nije li ovo priča za budućnost uspješne organizacije ljudskog društva? Nisu li žene oduvijek te koje snose najveću odgovornost i najveći teret odgoja djeteta? Nisu li zavrijedile da im se to i društveno i zakonski konačno i prizna? Nisu li zavrijedile da društvo i službeno proklamira kako su majka i dijete osnova svega. A muškarci bi se od „vlasnika“ žene i djeteta, trebali konačno pretvoriti u ono što doista jesu - brižne i predane skrbnike života.