NASILJE NAŠE SVAGDAŠNJE

 Generalka je pred nama. Kriza svih vrijednosti i svih vjerovanja. A vjerovanja umiru zadnja i najbolnije. Učinit ćemo sve samo da si dokažemo kako smo u pravu i kako je naša zadnja.

Bankarski i financijski sustav; odakle odjednom milijarde dolara, eura, franaka, rublji, jena, huana…koje bi trebale spasiti posrnuli sektor amorala u kojem dominiraju ovisnici o klađenju na burzama? Novac je fikcija i očito je elektronski; jednim klikom prsta na računalu Wall Streeta, Bank of Englanda, Federal Reserva, MMF-a, ovisnici stvaraju nove i nove milijarde balona od sapunice. A mi ih pušimo i otpuhujemo u nadi da neće brzo pasti na tlo. Samo da se ništa ne mijenja, samo da sve ostane tako kako jest, jer sad je u biti sasvim dobro i baš mi se ne mijenja…Samo neka spase burze, samo neka se sve ne uruši, samo da mogu i dalje mirno spavati i nijemo okretati glavu od nepravdi ovoga svijeta.

Ekonomska nesigurnost izaziva biološku nesigurnost. Fitilj adrenalina tinja i tinja dok se ne upali. A onda se vadi oružje i raspali oko sebe po svima i svakomu. Nismo li zadnjih tjedan dana bili svi zgroženi svjedoci eksplozije nasilja u zemlji? Na svim razinama – od one mikro do makro razmjera.

Osjetila sam to i sama na vlastitoj koži. Počelo je nakon što sam pročitala Graalovu groznu parabolu o Svetoj familiji i vrhu hranidbenog lanca. A onda me napao susjed; povod su kao i obično, bili moji „opasni“ psi. Susjedove su pure preletjele ogradu mog dvorišta i aterirale pred psima koji su se obradovali klepetanju krila i šansi da se malo zabave.

Iako pod temperaturom i oslabljena višednevnom hunjavicom, pojurila sam  zgrabiti mladog mužjaka od 50 kila za šiju, dok se ženka (40 kg) sama urazumila i stajala po strani. Susjed od 90 kila nabijenih mišića ušao je kao omađijan u moje dvorište (vjerojatno je bio drven od gajbe piva koju konzumira svaki dan) i zgrabio očerupanu, prestravljenu ali neozlijeđenu puru i bacio je preko plota na sigurno. A onda se okrenuo k meni, i u mojem vlastitom dvorištu počeo mahati šaketinama prema mom licu. Kao da je osjećao koliko sam energetski slaba.

Njegova je stara majka stajala s druge strane moje lese i samo nemoćno i nesigurno promrmljala: „Pa nije ona ništa kriva…“ Kao, urazumi se sine, nije susjeda kriva nego ti koji svoje pure ne držiš u žici nego lutaju po tuđim vrtovima. Susjed se na to nije obazirao i bez obzira na moje, njemu inače omražene „krvoloke“ koji su stajali uz mene, krenuo prvo u verbalni napad, a onda počeo mahati i šakama. Nisam mogla vjerovati da se tako nešto može događati. Ta smirila sam pse, spasila mu puricu (koju za Božić prodaje po 600-700 kuna), a on me sad napada na mojem vlastitom terenu. Bio je toliko zaslijepljen mržnjom na mene kao na uznemirujuću pojavu u njegovom svjetonazoru, da je iz mozga posve isključio opasnost da ga moji psi doista napadnu i razderu u napadu.

Psi su ostali mirni jer sam i ja bila u dubini duše mirna i nisam počela vrištati što bi psima bio signal za napad. Jer koliko god pas bio dresiran, umiljat, trpan, „civiliziran“, na dubinski zov svoje vučje prirode kad-tad mora reagirati. A pogotovo kad je napadnut vođa njegova čopora. Kad je to susjedu doprijelo do alkoholiziranog mozga, brzo se povukao prema lesi i izašao uz uvrede iz mog dvorišta.

Iza nevjerice i prvog šoka u meni je uzavrio bijes. Da sam u blizini imala sjekiru kojom sječem drva ili neku toljagu, jurišala bih uz bojni poklič na tog čovjeka i zajedno ga sa psima razderala i umlatila. Dokrajčila do smrti…Bila sam na to spremna. Bila bi to samoobrana.  Gotovo da sam žalovala za propuštenom šansom na mom vlastitom dvorištu. Smišljala sam scenarije osvete, pa čak i to da pure namamim šrotom u dvorište, da rasporedim unakolo prikrivene toljage i da uz bojni poklič sa psima jurišam na susjeda s dozom suzavca u spreju u jednoj i prvom toljagom koju dohvatim u drugoj ruci. Dobio bi gadnih batina, a zatim bi slijedila i moja sudska tužba i debela novčana globa za susjeda. A ja bih bila herojka u cijelom kraju što sam sredila već svima poznatog nasilnika.

Trebalo mi je nekoliko dana da se saberem. U međuvremenu se na državnom planu događao antimafijaški zakon, ubojstva i samoubojstva, kriza globalnog financijskog tržišta…Naš sam Magicus.info nekako posve zanemarila obuzeta dnevnim događanjima. A onda sam naišla na članak o proročici Vangi i počela čitati komentare…Boro, Gemini, Maja…otrov koji curi po svim porama…Odjednom kao da sam progledala od apsurda napada na ženu koju poznajem od gimnazijski dana i koja nema ali baš ništa s objedama o naplaćivanju ezoterijskih usluga. Počela sam se smijati, urlati od smijeha, a prava eksplozija uslijedila je na riječ „fufa“ koju je netko u bijesu napisao. Grcala sam u suzama od smijeha, povezujući Maju i fufu…Apsurdno do krajnjih granica. Apsurdno poput susjedovog napada na mene u mojem dvorištu. Apsurdno poput ubojstva u biti bezazlene zagrebačke „zlatne mladeži“. Apsurdno poput suvremenog svijeta…

Polako sam izranjala iz pogubnog zagrljaja energija nasilja, polako sređivala dojmove i stišavala strasti. I konačno  izgovorila zahvalu mom anđelu čuvaru i svima onima gore koji nas vode i čuvaju. Predaj sve brige Bogu, govorila sam si, a onda to i učinila. Hunjavica je čudesno odjednom prestala. Vratila se tjelesna snaga, a s njom i samopouzdanje i moj neuništivi optimizam. Sve je ponovno dobro jer sunce sija, lišće žuti i svijet ide dalje usprkos svim krizama. Tmasti oblaci sveopće krize kao da su se raspršili nada mnom i odjednom meni više nije do osveta. Vratila sam se u ravnotežu i ne marim što će sutra biti nego živim ovdje i sada.