Sat vremena bilo je dovoljno J.M. iz okolice Velike Gorice, da motornom pilom prekine život nekoliko duša. A pokolj sam naručila - nećete vjerovati - ja…

Kako je lako umrijeti! Prekinuti život. Na ovom svijetu svake desetinke sekunde umiru milijarde bića. Sve što ima početak, ima i svoj kraj. Takav je zakon Zemlje.

Ima li i Zemlja svoj kraj? Ima li naš (čitaj ljudski) svijet također svoj kraj?

U nedjelju me nazvala prijateljica iz Engleske da mi kaže kako putuje u Butan na kraljevsko vjenčanje. Jedna je od uzvanica na tom izuzetnom događaju.

Prijateljica je naša;iako u Engleskoj,gdje živi, ima hrpe poznanika i prijatelja, ipak je odlučila obavijestiti mene o svom putovanju. Kaže za svaki slučaj, ako joj se nešto dogodi. Već su je jednom prije desetak godina skidali s 6000m nadmorske visine na Himalaji jer je dobila visinsku bolest. Jedva je preživjela.

I tako se nametnula tema smrti našeg svijeta. Kaže mi, dvije su grupe. Ja velim, da, znam. Jedna skupina tvrdi da je kraj ovakvog svijeta kakvog poznajemo, ovog listopada, druga da će se to prema majanskom kalendaru dogoditi 21.12.2012.

Smrt, smrt…na svakom je koraku, u svakom dahu. U okolici Velike Gorice gdje inače obitavam, u zadnja su dva tjedna s krova pala tri muškarca. Smrtno. Za njih je njihova smrt bila kraj svijeta. Trenutak silaska s velike pozornice na kojoj su odigrali svoju ulogu.

Cinično je komentirati nečiju smrt ovako kako to ja činim. Ali što da radim kad je smrt tako svakodnevna pojava? Presudnu je ulogu sigurno odigrao i mladi mošt koji se toči po Vukomeričkim goricama na sve strane. Malo ti udari u glavu, zanjiše te i sunovratiš se s krova. A ne mora biti uvijek krov u pitanju. Ja sam sinoć dala nalog da se pobije pet duša…

Ujutro, kad sam se probudila, primijetila sam da smreka pred kućom visi nekako čudno na stranu. Uhvatila me strava. Padne li, svojim će golemim korijenom podići u zrak moju terasu, a možda i kuću.

Smjesta sam pozvala susjeda s motorkom. I tridesetogodišnja golema smreka sunovratila se začas u voćnjak, na drugu stranu od terase i kuće. U padu je krošnjom i deblom skršila mladu trešnju i ogulila drugu i ariš između kojih je pala. Vrhom je precizno dodirnula grob moje kuje Tare koja je preminula prije mjesec dana. Uz nju je i grob Tarinog sina Cezara.

Kako ono ide – Cezare, morituri te salutant!? Smreka ih je umirući pozdravljala poput gladijatora pred početak krvavih igara. Imala je gotovo 20 metara!Na njenom sam panju izbrojila 32 goda.

Pokoj ti vječni, Smrekice, štitila si me od sunca, u tvojim se granama gnijezdilo mnogo ptica…a sad si samo prozaično drvo za građu. Zapalila sam joj svjećicu, mojoj visokoj smreki, izmolila Ave Mariju.

Susjed je još bio u vrtu, sređivao motorkom krš i grane. Kad je već motorka tu, pomislila sam, možda bi je trebalo iskoristiti za sječu drugih nepoželjnih duša? I onda su pale gospođa Trešnja, gospođa Šljiva, gospođa Vrba i gospođa Kruška. Sve su redom već bile dale svoje. Motorka je vrištala od radosti. Piljevina letjela na sve strane.

Kakav je to neobičan osjećaj praznine - dan nakon masovnog pokolja. Vrt je nalik na bojno polje poslije bitke. Tko će ga očistiti i urediti? Ima li drveće dušu?

Animist sam negdje u duši i stoga duboko uvjerena da je svako živo biće duh, ponekad dragovoljno prisutan, ponekad karmički zarobljen. A moja je karma bila ta da im prekinem život na Zemlji i tako ih oslobodim. Za novi ciklus. Za neki novi svijet u kojem će se ponovno roditi. Iz kruga u krug, iz doba u doba, iz života u život. Bez početka i bez kraja. Sada i ovdje.

Opraštam se od vas, mojih vjernih pratitelja u mom vrtu, do sljedeće prigode, do sljedećih života. Idite u svjetlost!