Neki dan, Sunce obasjava pejsaž zatrpan provalom snijega i stvara bajkovit dojam. Kamo god uperim objektiv čista ljepota...uživanje za oko.

Ali ne i za prste, tijelo, pluća...topli dah začas ispari pa stvarnost preuzima sva osjetila. Auuuh, hladnoća prodire u kosti.

Nakon zimske ljepote slijedi probijanje pod punom skijaškom opremom do drvarnice. Cijepanje, priprema trešća, prevlačenje košare pune cjepanica do peći.

Peć prije toga treba očistiti od sinoćnjeg pepela, utrpati u nju papir, sitne grančice, suhe orahove ljuske ili već što je na raspolaganju od potpalnog materijala.

Bajkovit je prizor u tom času već daleka prošlost, a zima sa svime što nosi sa sobom, pokazuje svoje pravo lice.

Ipak, ne žalim se, osjećam se živom i stvarnom u stvarnosti života na selu. Vatrica veselo pucketa i budi neka atavistička sjećanja na doba prije svega...

Lijepo je zimi živjeti u gradu, imati centralno i očišćene staze, suhi asfalt pod stopalima. Pitanje je časa kad ću i ja odustati od ljepote prirodnog svijeta i prikloniti se "civilizaciji".

Zasad još odolijevam...Tako se osjećam svake zime a kad grane proljetno Sunce zaboravljam sve zimske nedaće. I novi ciklus može početi.