WHAT GOES UP, MUST GO DOWN

Jedan usputno pročitan naslov iz današnjeg tiska, potpuno mi je promijenio dan. Imala sam u planu prošvrljati po rasprodajama (što inače činim svake prijestupne godine), otići do banke i platiti račune, na tržnici kupiti nešto za jelo, obići moju staru majku u Zagrebu, popiti kavicu s prijateljicom…Dosadna kišica što sipi iz sivih oblaka predstavljala mi je idealno opravdanje za takav dnevni plan, jer, kad kiši, ne mogu razarati po vrtu i voćnjaku, a usisivač i krpa za prašinu mi se gade.

A onda sam onako usput s radija čula taj naslov: KINA PRED USTANKOM. Iz dna trbuha preplavio me iskonski strah i paralizirao me sljedeća dva sata. Kina je daleko, naravno. Tamo sam bila svega jednom i to davne 1978. godine. A Kina se otad stubokom promijenila iz diva koji spava u dominantnu svjetsku silu. S milijardom i pol više manje nezadovoljnih Kineza nafilanih televizijskom lažom o boljim i uzbudljivijim životima od njihovih. Ne eksplodira li Južna Amerika prije Kine, pomislila sam, mi smo u Europi u banani! Zašto Južna Amerika? Zato što joj je većina stanovništva ispod 20 godina starosti, a broj im se konstantno povećava stvarajući sve veći socijalni pritisak na vladajuće strukture i granicu sa SAD-om. Ne okrenu li se tamo vrlo skoro nekoj vrsti socijalističkih diktatura, Sjeverna bi Amerika mogla obrati bostan i gadno stradati pod provalama s juga.

Ono što zovemo Zapadnim svijetom u biti je sjeverna polutka naseljena dominantnim bijelačkim stanovništvom (SAD, Kanada, Europa, Rusija) koje stari i slabo se reproducira. A jedino bogatstvo i snaga neke zemlje su njezini ljudi, koliko god bili neuki i siromašni (glavno da su u vlasti medija). Kako sada stvari stoje, s daljnim bankarskim krahovima i recesijom, Zapadni će svijet daljnje slabiti. Prešao je svoj zenit, a what goes up, must go down…što ide gore, mora ići dolje, kolo sreće se okreće…samo što bi taj okret mogao biti poguban za cijelu civilizaciju.

I sada se vraćam strahu koji me preplavio; sebe smatram izuzetno stabilnom osobom usprkos možda drugačijoj percepciji koju o meni imaju neki ljudi. Taj naslov Kina pred ustankom bio je za mene onaj poslovični treptaj leptirova krila koji s južne izazove opasnu oluju na sjevernoj polutci zemaljske kugle. Prvo sam se upitala kamo bih iz Europe mogla pobjeći? Gdje imam poznanike koji bi me primili kao izbjeglicu? Riječ izbjeglica u meni izaziva još veću tjeskobu i strah od strašnih ratnih djelovanja. Ne želim biti izbjeglica! Ne želim se preseliti na sigurno jer sigurno u svijetu u kojem živimo ne postoji. Osim toga, napustiti svoj kraj, ljude, obiteljsku i društvenu mrežu, miris zemlje i karakteristični cvrkut ptica…za mene je ravno samoubojstvu. Bijeg, dakle, ne dolazi u obzir.

Sljedeće sam se upitala imam li dovoljno para da si iskopam protuatomsko sklonište u vrtu? Slika mene pred mojim podzemnim skloništem toliko me razgalila svojom apsurdnošću da sam se gromko nasmijala. I strah je nestao. A ja sam ponovno nešto o sebi naučila. Shvatila sam koliko sam krhka i povodljiva i koliko mediji svih vrsta duboko djeluju na mene. A isključiti se ne želim niti mogu! Ako sam ja toliko osjetljiva na raznorazne podražaje iz okoliša, takvi su i svi drugi, i moji susjedi i prijatelji i poznanici…Kao što kažu veliki duhovni učitelji, mi samo reagiramo na podražaj, a gotovo nikad nismo oni koji potiču akciju. Drugim riječima, samo se povodimo, a gotovo nikad ne djelujemo preventivno, unaprijed. Kad to jednom osvijestimo, već smo obavili pola posla na zadatku s kojim smo stigli na planet, a taj glasi ČOVJEČE, SPOZNAJ SEBE! I spremni smo za djelovanje.

Moje se, jutros, sastojalo u tomu da stavim „na papir“ ove uvide i iskustvo bez obzira hoće li ih netko pročitati ili ne, hoće li nešto više iz toga saznati o sebi ili ne. Važno je da se ja osjećam bolje, da me ne more razmišljanja o izbjeglištvu niti o strahotama trećeg svjetskog rata, da sam natrag OVDJE I SADA. A dok god sam ovdje i sada, ima nade za moj mali svijet. Stoga iz ovih stopa idem nahraniti pse i mačke, a zatim se udobno zavaliti na kauč i gledati zadnje uzbudljive nastavke sapunice na koju me „navukla“ moja mama. I sad sam još nešto zaključila; roditelji su krivi za sve! Ali o tomu drugi put; Gaviota i Rodrigo zovu me u drugu priču, u drugi bajku, u svijet medija čija sam, priznajem, dragovoljna žrtva i vjerni konzument.