Pred nama je doba PISANICA. Redovna godišnja ludost polako obuzima milijune besposlenih duša na ovom planetu. Jer sad će moći, na milijardama kokošjih, guščjih, racjih, prepeličjih, ptičjih, nojevih jaja…iscrtati, ugravirati i zalijepiti sve svoje frustracije i biti netko na TELEVIZORU kako to lijepo kažu moji neuki susjedi. 

 

 

 Nekad su se pisanice izrađivale u čast Uskrsa. Bile su simbol vječnog obnavljanja i novih početaka. Radile su se amaterski, poslije dnevnog posla, u krugu obitelji. I nisu bile ničiji HOBI iako je uvijek bilo osoba koje su ih posebno vješto izrađivale.

 

 

 

 Sjećam se moga strica koji je slovio za pravog umjetnika pisanica. Težačkim je rukama punim žuljeva nježno držao krhko jaje i starim žiletom urezivao na crnu ili tamnocrvenu površinu drevne simbole naših predaka: cvjetove, lišće, grančice i snježne pahuljice. Za svakog bi člana obitelji izrezbario po jednu pisanicu i još nekoliko za čestitare Uskrsa. I nije mu padalo na pamet da svoju vještinu pretvori u hobi i da traži priznanje cijelog sela za svoj rad.

 

 A to se upravo danas događa bezbrojnim ženama i muškarcima diljem Lijepe naše. Sigurna sam da mnogi već imaju pune frižidere jaja jer bi, nedaj Bože, moglo doći do nestašice uslijed sveopće pomame. A bez jaja ne mogu crtati, risati, lijepiti…i onda se sa svojim hobijem pojaviti na televiziji. Da bi čovjek bio na televiziji mora nešto masovno izrađivati, a ne samo u nekoliko primjeraka. A onda bi možda pisanice mogao i prodati?  

 

 Jeste li se vi, gradski crtači pisanica, ikad upitali odakle dolaze sva ta jaja koja nitko neće pojesti nego ih, kad se prirodno pokvare i počnu smrdjeti, baciti u smeće? Znate li muke svih nesilica koje žive u stješnjenim kavezima i potaknute čarobnim kemijskim prahovima nesu i nesu jaja sve dok im ne opadne perje i ne omekšaju kosti. A onda idu na beskrajnu traku umiranja.

 

 

Ima li u tim jajima vibracije sreće i poleta? Ili je u njima samo vibracija neizrecivog straha? I klica ludila. Razmislite što činite svojoj pernatoj braći i sestrama s kojima vas u pletivo života povezuje gradivna opeka DNK. I zadnje i najsitnije biće na ovom planetu ima DNK, bez nje nema života i ona nas sve čini djecom iste majke, Božice Zemlje.

 

  

Ne biste li umjesto eksploatacije radije učinili nešto lijepo i uzvišeno? Možda vas i kao takvoga televizija zabilježi? Ne biste li očistili komad šume ili morskog žala od plastičnog otpada? Ne biste li svoju djecu, unučad ili nečiju tuđu, odveli u posjet muzeju, na kazališnu predstavu ili samo na neku livadu? I proveli s njima neko vrijeme u igri i proljetnom uživanju.

 

Vjerujte mi, upamtit će vas za cijeli život i možda svojoj djeci pričati o baki, mami, teti, susjedi…koja se s njima igrala. A to je sjećanje daleko finije vibracije nego pojavljivanje na televiziji i, što je još važnije, traje daleko, daleko duže od efemernih tv-valova.

 

  

Stoga podignite glavu iz svog laboratorija kuhanih jaja, umjetnih boja, plastičnih šljokica i papira od mrtvog drveća koji će netko jednom baciti na Jakuševac. Pogledajte u svoj hobi i otkrijte da nije ništa drugo nego – bijeg od stvarnosti. Pogledajte oko sebe i primijetite život. Vani je proljeće!