Klimatske promjene

 

Je li to stvarno došao kraj svijeta? Jutros mi se pod naletima vjetra na krov terase srušio ogroman čempres. Očajničkim sam glasom nazvala nekoliko susjeda da tražim pomoć. Začas se pojavio 17-godišnji Damir s motornom pilom, poput mačka se popeo na krov i frr frr frr, prepilio, ispilio i otklonio opasnost. Zahvaljivala sam Ocu Majci Jedno na nebesima što imam takve dobre susjede koji odmah priskoče u pomoć i što šteta nije velika.

 

Čempres se, istina, sušio već od prošle zime bez snijega. A onda suša, pa opet zima s malo snijega i padalina, suša i eto ti ga na, sve što raste iz zemlje, nažalost propada. Kad me neki dan nazvala prijateljica i rekla kako je vrijeme divno jer ne pada dosadna kiša, skoro sam poludila. Gradski ljudi stvarno nemaju veze sa stvarnošću. Što ćemo, ljudi, jesti ako nema kiše da zalije usjeve ili ako sva plodna zemljišta oko Zagreba pretvorimo u gradilišta, što se uostalom već događa?  

 

 Svaki dan šećem šumom s moja tri psa i primjećujem kako je stanje svake godine sve gore. ŠUME SE SUŠE. I to mlade šume jer mlada stabla nemaju dovoljno vode. Vodena se ploha u zadnjih nekoliko godina spustila ispod razine njihova korijenja. Šuma je prepuna triješća i suhih grana i grančica. Jedna bi upaljena šibica, uz današnji vjetar, bila dovoljna da izgori cijeli kraj i to u blizini Zagreba. Ne govorim o primorskim šumama. Srećom, popodne se ipak spustila kiša pa se sad i psi valjaju od sreće u blatu. Jer voda je život.

 

Jesu li to i domaći znaci klimatskih promjena o kojima se toliko govori i piše? Jesmo li mi, čovječanstvo, najvećim dijelom krivi za takvo stanje? Trebam li osjećati grižnju savjesti što ložim na drva, kupujem hranu u supermarketima, psima i mačkama dajem meso? Ove su dileme sastavni dio moga života na selu.

 

Odgovore, naravno, znam. Da kriva sam i svi smo krivi na jednom razini. A na drugoj? Onoj duhovnijoj? Nije li ovo što nam se počelo događati samo veličanstveni kraj velikog kozmičkog ciklusa u kojem smo odigrali svoju ulogu? Nije li sve što nam se događa prirodni završetak nečega i početak nečega novoga?

 

Iskočili smo iz ravnoteže i sada je na Zemlji da nas privede pameti i svede na našu mjeru. Ako i jeste kraj svijeta, pa što? Nije ni prvi ni zadnji puta. Znamo da su već antički filozofi govorili  kako naš svijet (naš ljudski svijet) biva periodički uništen vatrom, vodom, ledom ili iz svemira. Ali, govorili su, uvijek preživi šačica neukih, kako bi naš svijet - nevin - mogao krenuti ispočetka.   

 

Radujem se stoga, kao nebeskom daru, svakom novom danu i smirujućem cvrkutu ptica koji mi govori da je sve, baš sve, u redu.

 

Vaša Mirjana