Tare više nema. Bila mi je vjerna prijateljica punih 13 godina. Trinanest dugih i burnih godina.

A sad je ostao samo njen svježi grob...pitam se gdje je sad? U kojem je već univerzumu? Kamo idu psi poslije smrti?

Nekad se govorilo kako njima upravlja grupna duša, kao i sa svim drugim životinjama. Jedino je čovjek individualac.

Je li to baš tako? Iz godina i godina druženja s psima, mačkama, ježevima, zmijama, kokošima...naučila sam da su i oni individualci. Nema jedne jedine kopije. Sve sami unikati.

Kao i Tarkica; za razliku od drugih mojih pasa, imala je raspon glasa kojim je mogla izraziti barem pet različitih osjećaja. Cvilkanje, režanje, gromoglasni lavež, brujanje gotovo ispod razine čujnosti, prijateljsko brundanje...

Sad mi je žao da nisam snimila taj raspon, ali čovjek je uvijek u žurbi...

Eto, kao i sad, već moram ići, a da nisam zaokružila misao.

Čao, Tarkica, vidimo se u sljedećoj rundi.