Kako pisati o tijelu?

 

Ne znam. Prvi mi je odgovor na pitanje. A onda sam se sjetila da sam neki dan uzela vježbu iz knjige koju prevodim, a uključuje tijelo, bolje rečeno, dijelove tijela. Da bih se hitro prebacila iz bilo koje misli koja me vuče dolje, trebala sam samo pomisliti na svoju kosu, nokte, prste, ruke…I to ne na sve odjednom nego cijeli dan samo na jedno od toga. Odlučila sam krenuti od početka i zadala sam si da je taj dan – dan moje kose.

 

Taj je dan bila sparina, a tmasti su oblaci zatvarali horizont sa svih strana. Kakav težak dan, pomislila sam, a istog se trena sjetila da me ta misao vuče dolje – ne možda odmah u potištenost, ali u najmanju ruku u neku lijenost i obamrlost. Odmah sam rukom pogladila kosu i osjetila koliko je meka i podatna. Senzualan osjećaj pod prstima. Već od samog podizanja ruke u kosu, leđa su mi se ispravila, glava zabacila, a time se pogled podignuo prema zelenim bregima. Preplavio me mir, automatski sam duboko udahnula i izdahnula, i osjetila kako me napušta napetost u vratu i leđima. Tijelo se samo od sebe ugodno opustilo i dopustilo kolanje sokova i bržu razmjenu tvari.

 

Preplavila me ljubav za moju kosu…Kao da je ta navala visokofrekventnog osjećaja odškrinula vrata nekog zakopanog spremišta uspomena iz kojeg je izronila slika: prvi D, sedma gimnazija, drvene pohabane i išarane klupe, školski odmor. Sjedim sama u klupi, a Ranka Padovanka i Rajka Mitićka, školske trend-seterice i najbolje prijateljice s prekrasnim kovrčavim uvojcima na glavama, stoje iznad mene i kritički u tandemu promatraju moju kosu – ravnu ko' svijeća, meku kao u djeteta i tankih sjajnih vlasi pod kosim zrakama sunca. „Gle, kakvu ona ima kosu?!“  „Pa ti buš ćelava kad buš stara!“

 

Tko se od vas ne sjeća muka adolescencije, kompleksa opravdanih i neopravdanih, traženja svog mjesta pod suncem…ukratko, muka odrastanja? Tko se ne sjeća najvažnijeg dijela svoga tijela iz tog doba: KOSE?! Otada sam moju kosu istodobno i voljela i mrzila…Oscilirala sam između tih krajnosti dugi niz godina. Puštala je da raste, farbala, pa šišala, pa tapirala, pa frkala na viklere ili brenala, pa opet puštala da bude kakva je, i tako u vječnost. Ovisno o tomu koliko sam se voljela ili mrzila.

 

A sad mi je ta slika izvukla sjetan osmjeh na lice. S vremenske distance, ono je doba sad poprimilo zlatne odbljeske. O, slatko doba nadanja i sanja! Život se smješio i obećavao. A onda sam se grohotom slici nasmijala. I Ranki i Rajki odaslala frekvenciju ljubavi. Oslobodila sam jedan od potisnutih kompleksa iz osjetljivih dana moje mladosti i zauvijek ga poslala u ljubičasti plamen opraštanja. Bilo je to opraštanje sebi, a ne njima dvjema. Jer nikad nisam bila sigurna da je ona druga rečenica „Pa ti buš ćelava kad buš stara!“ bila uopće izgovorena. Ili sam je, zbog vlastite nesigurnosti, tada samo umislila. Tek sam sada, nakon više od četrdeset godina, shvatila da su se njih dvije u biti divile različitosti mojih ravnih vlasi od njihovih kovrča. I da u tomu nije bilo ni zlobe ni zle namjere, samo djetinje radoznalosti i čuđenja.

 

A onda sam otišla pred ogledalo i divila se mojoj do ramena dugoj kosi prošaranoj sijedim vlasima. Još uvijek je djetinja i meni najljepša na svijetu: „What a hair!“ I sad dok pišem ove redove, osmjeh mi titra na licu, slobodno dišem i pitam se nije li život najljepši dar. Euforija! A sve to zbog jednog pokreta ruke i dodira kose…Sljedećeg sam dana cijeli dan razmišljala o svojim, za moje tijelo, velikim i jakim rukama…još jedan izvor mladenačkih kompleksa. I što sam od toga dobila? O tome jednom drugom prilikom. Eto, nekog odgovora na pitanje o tome kako pisati o svom tijelu. Možda će nekog potaći da istraži svoje pa izvjesti o „nalazima“.

Vjerujte, to je sjajna terapija!