Onda proradi autocenzura; svaka misao koju izlaneš na netu ostaje tu vječno. Sledim se od takve konstatacije. Zauvijek?

A ja sam drukčija svake desetinke sekunde ovisno na kojem sam mikronu puta! Poput sviju drugih - uvijek različita, a uvijek ista.

Ako su misli moja djeca, što im radim, zaboga? Ostavljam ih visjeti u zrakopraznom prostoru koji ne postoji - zauvijek. Margaritas ante porcos.

Na milost i nemilost raznoraznim likovima i entitetima. Da ih razmnožavaju, kopiraju, razapinju, kinje ili - još gore - ravnodušno ostave eonima. 

Kako sam samo nekad prezirala praznovjerje! Kad su na primjer tzv. divljaci odbijali fotografiranje jer su vjerovali da im se oduzima duša iz očiju.

A nije li upravo tako?

Ostaviš svoj otisak na milost i nemilost. A netko, za pedeset ili milijun godina, sasvim je svejedno, razapne te na oltaru pravovjerja. U ime čega?

Iako znam to što znam, pišem i dalje, usprkos...Takva je karma.

Pa se onda radije pitam može li išta biti zauvijek? Ništa ne može biti zauvijek osim kad je ništa nešto u ovom dobu negativnog egalitarijanstva.

Ispovijedi svoj grijeh javno, posipaj se pepelom, i eto ti - pretvaraš se u zvijezdu. Recept je jednostavan. Ili ostani zauvijek u pozadini.

Tako govoraše Zaratustra...

P. S. Štopala sam; trebalo mi je tri minute da automatski napišem ovo gore - bez cenzure.