Dovoljno je kretati se u krugu od 500 m da bi čovjek spoznao svijet, navodno je rekao Vladimir Nazor. U doba kad je to izrekao, sateliti i mobiteli nisu još bili niti znanstvena fantastika. A viziju prosječnog čovjeka koji sjedi u svom dnevnom boravku pred televizorom koji donosi vijesti iz nezamislivih daljina, računalom na kojem piše ovaj tekst pred ravno 371 posjetitelja te istodobno razgovara skypom s prijateljem iz Oaklanda - nije opisao ni najveći vidovnjak Nazorova vremena. Pa što nam je onda time želio reći pjesnik?

Možda da su granice našeg uma daleko daleko šire od granica našeg svijeta?

Nazora su moje sive stanice izvukle nekim čudnim spletom impulsa, čitajući naš chat i druge tekstove pune protivljenja ulasku u EU. Osobno nemam nekih interesa niti za niti protiv. Kako sam najbolje godine života provela na putovanjima diljem svijeta gdje sam upoznala i divne i gadne ljude, razgledala i divne i ružne krajeve, nemam straha od svijeta. Nisam klaustrofobična. I stoga ću glasati za. Ne zato što volim ili ne volim Nijemce, Francuze i Mađare. Nego stoga što znam da na svijetu samo mijena stalna jest.

Moj pokojni glavni urednik porijeklom iz Bosne, često je znao citirati nekog pašu koji je dugo uspješno vladao zahvaljujući sljedećoj devizi: "Daj im promjenu pa makar i na gore!".

Nekako mi se dopala ta pašina deviza pa smatram da je bolje podržati mijenu, mijenu koja nije gruba i nasilna, nego se duriti i opirati, a poslije žaliti. Uostalom ne težimo li svijetu bez granica? Moje pak unutarnje granice odredit će, baš kao i vaše, granice naših umova.