Sinoć smo se nas tri partnerice – irida, Maja i ja – našle nakon dugo vremena da na brzaka  proslavimo Iridin povratak kući. S tramvajske smo stanice utrčale „s vjetrom u kosi“ u obližnji kafić i zauzele stol najudaljeniji od vrata. Uh, kako je samo bilo hladno, a nas tri samo u zimskim jaknama, smrznuth ruku i obraza zadovoljno smo, sada na toplom, pozvale konobara.

Pa, čime ćemo zaliti Iridin povratak? Pa, mora biti nešto žestoko za takvu prigodu i vanjske minusa, ali što? Svaka je nešto odabrala za sebe, a ja sam se dvoumila između kole/štoka i kole/ruma. Konobar nas je pažljivo slušao i promatrao. A kad sam mu rekla da mi donese čaj s rumom, uljudno me upozorio da rum u čaju neće biti onaj domaći badelov nego bakardi. A to…rečenicu uljudno nije dovršio …da me ne bi povrijedio. Samo je tonom dao do znanja da je taj rum skup, jako skup… Vjerojatno preskup za mene takva izgleda i odjeće kakvu sam imala na sebi u tom kafiću u Ciboninom tornju.

Nas tri smo se pogledale a onda prasnule u smijeh. Prije bih se na ovakvu insinuaciju o mom izgledu i debljini novčanika možda malo uvrijedila. A sada sam se samo slatko nasmijala i naručila štok/kolu. U sebi sam se pak zapitala: „Ta kamo je nestao negdašnji glamur i Mirjana koju su zvali „šminkerica“ ?“ Pa zar mi doista nije stalo kako izgledam i ne marim za to što će misliti konobar ili drugi nepoznati u kafiću?  Osvrnula sam se unaokolo i moram priznati da moje oči nisu srele baš nešto puno glamura iliti sjaja. Ordinarni zagrebački kafić u zimsko predvečerje. Doista, kamo je nestao glamur ovakvih mjesta?

Kako ovaj tekst ne bi bio posve pristran, nazvala sam nekoliko mlađih žena i djevojaka da ih pitam o garderobi, šminki i frizurama. Jedna četrdesetgodišnjakinja mi je kratko odgovorila: „Za to nemam više vremena.“ A onda mi opisala kako je zbog nemogućeg parkiranja u centru sinoć tramvajem išla na neki popodnevni radni sastanak u vladinu ustanovu. I ona je bila samo u nekoj jakni, kako mi je rekla, pa se već na tom sastanku smrzla jer se poslije 17 sati u javnim ustanovama gasi grijanje.  A onda se na povratku kući u Veliku Goricu doslovce sledila.

„Tuširala sam se toplom vodom sat vremena i jedva se ugrijala. A u ormaru imam dugi ogrtač od nerca zamotan u gazu s naftalinom…Nosila sam ga nekad u kazalište, svečane obiteljske prigode, na misu, šetnju korzom…A sad za to više nemam vremena. Ni za što nemam vremena. Nemam vremena niti da se sjetim provjetriti bundu da ne smrdi na naftalin, a kamoli da se za nju posebno uređujem. Jednostavno više nemam vremena ni za što drugo osim posla.“

Druga mi je, tridesetogodišnja programerka s dvoje dječice, rekla slično samo drugim riječima. „Glamur? A što je to? Ili radim ili spavam, za nešto treće jednostavno nemam vremena.  A kad baš ne mogu izbjeći uređivanje, razmijenim neki zanimljivi komad odjeće s prijateljicama, odem na frizuru, a ako imam vremena i kod kozmetičarke…Ali to je rijetko jer danas je vrijeme doslovno najveći luksuz.“

I tako mi je otvorila oči – VRIJEME JE JEDINI LUKSUZ – a u tom luksuzu, usprkos svim obavezama, ipak često uživam. Što mi je najveći luksuz svakog dana? Sat vremena koje obavezno provedem u šetnji s moja tri psa – Tarom, Bukicom i Vincentom. I danas sam u čvrstim i toplim gojzericama, u debeloj jakni, opremljena kapom i rukavicama, opasana psećom uzicom oko struka, lutala snježnim livadama i šumarcima u neposrednoj blizini moje ladanjske kuće. Psi trčkaraju oko mene, podižu ponekog fazana iz šipražja, snijeg škripi pod nogama, sunce proviruje kroz oblake, tišina krajolika… Nigdje nikoga!

A onda natrag u kuću gdje od jutra cjepanice pucketaju u peći, gdje me čeka termosica s kavom i ovaj laptop na kojem pišem. Ima li većeg luksuza od toga? Ima li većeg glamura od blještavog snijega i dima koji se okomito izvija iz seoskih dimnjaka? Meni, u ovom periodu života – nema. Vrijeme je luksuz koji si danas tako malo ljudi može priuštiti bez grižnje savjesti i osjećaja da propušta nešto važno u životu. A ja si to, barem ovih dana, mogu obilato priuštiti. Stoga mi odmjeravanje uljudnog konobara u zadimljenom gradskom kafiću ni najmanje ne smeta. Ta što on zna o ladanjskom životu u još  - na sreću - „neuređenoj“ prirodi?

Možda bi, sad mi pada na pamet, upravo glamur i luksuz – pojmovi o kojima se u zadnje vrijeme mnogo raspravlja u svim medijima – bili dobra tema mjeseca veljače? Što mislite o tomu? Očekujem vaše komentare…A sad jurim pred TV da uživam u traćenju vremena na jedinu  sapunicu na koju sam se „navukla“- u „Dolini sunca“.

U međuvremenu, pozdravljam vas iz svoje „doline sunca“ u Vukomeričkim goricama!