Tako u šetnji šumskim puteljkom naiđem na goluždravog ptiča...pao iz gnijezda. Podignem ga na obližnju granu u nadi da će roditelji naići... U povratku, ptič i dalje sjedi na grančici i u trenu kad me ugledao, padne u travu. Bio mi je to znak da ga moram pokupiti. Zove se Josip, širi kljun čim rukom mahnem iznad njega i još je živ usprkos eksperimentima s jelom: pileća srca, žive gliste, kuhana riža, kuhana kožica peradi...

A danas, nakon samo dva tjedna, već polijeće na nekoliko metara. Život je nevjerojatna stvar! I, da, nitko ne može otkriti kakva će ptica Josip biti - sjenica, zeba ili ordinarni vrabac.

Onda Vincent; susjedi su ostavili dva psića od njih devet...Kako je to selo, naravno, ostavili su dva muškića...Jedan za njih, drugi za mene, vlasnicu oca Vincenta.

Moj je namijenjen Iridi, a zasad se zove Cezar. Bit će to PRAVI PAS!

Tari je danas 13 godina a u srijedu ide pod nož. Ne znam kako će to preživjeti ali druge nema; tumor ko'jabuka visi joj s prednje noge...Nadam se da će sve biti dobro. Veterinari, bog vas blagoslovio, pomozite!

I cukor kom cu lect, u ovom slučaju, med na kraju, jedna je matica odabrala dimnjak na mojoj kući za svoje prebivalište, srećom samo privremeno. S vlasnikom roja petljala sam nekoliko sati oko izvlačenja roja iz dimnjaka, i na kraju uspješno, roj je u pletari na terasi. Čovjek mi nije rekao niti hvala! Ne razumijem...zar moje vrijeme, telefoniranje, pribavljanje svega i svačega - od šalice medene vode za pletaru, preko dovlačenja štokrla, plahti i octa za umivanje - baš ništa ne vrijedi?

Okružuju me očito neki ljudi novog kova...Mogu biti kakvi hoće, uostalom, jer spasila sam u ovim danima životinja puno, puno života. Dobar osjećaj!