Ljubica

Kopipejstala sam Ljubicu s čata...ne mogu to više podnijeti...ne mogu više slijediti brzinu uvida...nisu više svakodnevni...sad su svakočasni...baš kao i ovaj Ljubičin koji mi je upao u krajičak oka.

Pitam se, i pitam druge, juri li im vrijeme kao i meni, otkriva li im nove i nove dubine svakog časa, pruža uvide u najtananije aspekte života na ovom planetu?

To ide takvom brzinom da se jutrošnjih uvida više uopće ne mogu sjetiti. A ne mogu cijelo vrijeme vući za sobom blok i olovku!

Jutros na Tarinom grobu, tek nekoliko žutih cvjetića. Gdje li je sada moja vjerna pratilja? Služi li već negdje u psećem carstvu? I za nju vrijedi brzina; još je malo vremena ostalo da se iskupi, plati, popravi, sredi...sve ono što dosad nije uspjela.

A vrijeme, grabi li ga, grabi. Zadnji je dan ovog ljeta.

Uhvatih malo vremena za šetnju šumom i livadama u društvu Bukice i Vincenta. Na oranici koja je u rano ljeto dala raž, evo nove raži...valjda ju je požurilo ovo toplo vrijeme. Nikla je iz zrna rasutih u žetvi. Dvije žetve u istom ljetu!

Psi uživaju u valjanju po travi, trčkaranju i njuškanju. I meni je to predah od jurnjave, pregovaranja, uvjeravanja, odgovaranja na pristiglu poštu i ne znam čega više ne. Jesen se osjeća u zraku.

Odlaže li se doista bolja budućnost na neodređeno vrijeme? Bolja budućnost je sad. SAD I OVDJE. I to je jedan od brzih uvida.

Nabrzaka, kako veli Elyca. Ta žena ima dara prepoznati duh vremena!

I sve je sada nabrzaka; od fastfooda preko fastsexa do fastsmrti.

Idem i ja u miru popiti kavicu, a vi kako želite (ako ikog ima).

I odmah vam čestitam prvi dan jeseni!