Nakon što sam jutros razmijenila knjige u gradskoj knjižnici i obavila još pokoji poslić prije nego se odselim natrag u Osijek, čekala sam autobus za kući. Sjela sam u staklenu kućicu koja je predviđena za putnike koji čekaju autobus. 

Sjedeći i čekajući aubotus (i u međuvremenu se nadajući da će me ipak moji pokupiti s autom doma) dvije su žene razgovarale "u prolazu" pola metra od mene. Načula sam razgovor, ne zato što sam ih slušala, nego zato što sam gledala u prazno i meditirala. Ipak, njihov me razgovor privukao. To su bile dvije kolegice s posla. Žena koja je također, pretpostavljam čekala autobus, ima nešto više od 30 godina. Druga, koja je naišla u prolazu je nešto starija od mene. Koliko sam shvatila obje su radile u jednom prodavaonici, povećoj. Doduše, to je zaprvo trgovački lanac. 

Starija žena je rekla da je već 10 godina na birou i da joj je dosta. Prodaje svoj stan i seli se u Zagreb. Dosta joj je svega - pisanja životopisa, čekanja odgovora, javljanja na natječaje za koji zaprvo treba veza...druga, mlađa...slaže se sa starijom bivšom kolegicom. Poznati trgovački lanac, koji neću reklamirati, otpustio je starije žene i uzima u zamjenu studentice, te otpušta trudnice, koje prema zakonu trebaju raditi minimalno još 3 mjeseca poslije porodiljnog. Naravno, mlađa, koja se vratila s porodiljnog to nije znala. Samo su je otpustili. Sada obje traže posao i bježe trbuhom za kruhom. Pozdravile su se i mlađa je nastavila sa svojim putem...

Zatim dolazi vesela bakica i sjeda kraj mene. Pozdravljam je. Pita me kuda idem, a ja joj odgovaram. Govori kako je danas sve skupo i kako je ovo vrijeme užasno. Suša je. Ništa joj ne cvate i sve mora kupovati. Stalno mora ići u grad, a još k tome ne zna ni kada ima autobus za kući. Zvonilo je podne. Rekla je da joj više ne treba ni sat, već da sama zna koliko je sati. Starica ima oko 70 godina i plave vesele oči pune života. Govori kako više nema ni jednog fiće, kao ni mjesta za parkiranje. Sve se promijenilo. Mislila je da će joj pola kile kruha izdržati par dana i rekla kako se pekara u koju je često zalazila zatvorila. Morala sam ići. Dolazio je moj autobus.

Dok je starica govorila razmišljala sam o tome kako je život ...zeznut. Rodimo se, zatim sklapamo društvo, imamo obitelj...a onda ostajemo sami u starosti. Djeca odu i zaborave na svoje stare roditelje. Pitala sam se ima li djece i živi li sama. Zaprvo, divila sam joj se. Pretpostavljala sam da je žena rodila, da su joj se djeca udala ili oženila, da ima i unuke...starost je mudrost. Uspoređujem svoj jadni život sa nečim bogatim u njenim očima. Tako je stara, živahna, puna radosti, vjere i nade...i unatoč svemu kroz što je prošla za života, snažnija je. Priča bezbrižno o suši i kao da je to jedini problem na svijetu. Ništa ju drugo ne brine. Baka je vesela. A ja se živciram, nisam ni prošla 1/3 onoga što prolazi svaki čovjek kroz život. Nisam ni počela živjeti... 

Koliko je danas život stresan...koliko je zaprvo jednostavan. Mudrost koja se stječe godinama...uistinu, zanimljivo. I dalje svi živimo u svom malom svijetu svakidašnjice. I sve nas čeka isto sutra...