Često mislimo da sve što kažemo ostaje između nas i osobe ili osoba s kojima smo govorili o određenoj temi.

No je li to uistinu tako?

Ja sam nekako navikla raditi sama i oslanjati se na sebe, vjerovat sebi. Ili govoriti sve jednoj osobi. No nikada ne znam da li su moje riječi sigurne s tom osobom.

Što govorim kada govorim nekome u povjerenju?

"Dajem ti ove riječi u povjerenju, slušaj ih i čuj ih. 

Dajem ti ih kao dar same sebe.

Svaki puta kada ti ih dam, spoznat ćeš dio mene. 

Jednom ću ti se razotkriti u potpunosti, no moram biti sigurna da mi nećeš pred drugima strgat odjeću, razgolit me.

Nikad ne iznevjeri povjerenje, jer će ono kasnije iznevjeriti tebe."

Zaprvo nikada ne govorim to tim riječima, ali to je ono što se skriva iza zavjese šapta, iza očiju punih nade da će izgovoreno ostati ondje gdje je izgovoreno.

No što znače riječi i osmijesi u društvu? A što ružne riječi iza tvojih leđa koje su došle od istih ljudi kojima si poklonio dio sebe?

Rijetki su pravi prijatelji, rijetke su osobe vrijedne povjerenja.

Mi ljudi, teški smo.