Krenula sam u mračno jutro...na oproštaj? Ne. To nije bio oproštaj. Bio je to nastavak ljubavne priče, put posut najslađim trnjem...ružinim. Dok sam hodala u polusnu, jedva primjetih da pada kiša. Bila je to tiha i sitna kiša koju sam osjetila na licu. Zapuhao je hladan vjetar i vratih se kući spuštene glave razmišljajući kako stići na kolodvor u dogovoreno vrijeme. 

Osjećajući se jednolično, bolesno i mrtvo dok dišem, razmišljala sam koliko ću kasniti. Uvijek kasnim. Ne baš uvijek, ali za meni bitne trenutke, uvijek je kasno. One trenutke za koje želim da traju vječno. Ništa ne traje vječno - ironično, između dvije sekunde mogu pronaći beskonačnost, vječnost...a opet je i to malo. Premalo. Sve se dijeli na djeliće, sekunde, milijuntinke, atome, kvarke...beskonačno mnogo dijelova koji čine cjelinu. 

Razmišljam o stabljici ruže. Tako je lijep cvijet. Jutros, na izlazu iz dvorišta zagledala sam se u rascvjetalu ružu koja raste neposađena. Godinama. I svake godine cvjeta prekrasnim bogatim cvijetom. Koliko bogato izgleda, takav joj je i miris. Bogat. Rastrgala sam joj latice da bi pronašla čist izvor mirisa tog zagonetnog cvijeta. Bio je gorak, jak i ružan, na neki način, sladak. No lijep. Bogat. Pronalazim se u svim njenim mirisima kao i u njenom izgledu. 

Korijen mi je duboko u zemlji. Sastojim se uglavnom od vode, rastem gdje želim. Tijelo mi je prekriveno bodljama. Ne dopuštam da mi se približe osim ako ne zadobiju moje povjerenje. Vide moju ljepotu i ubodu se. Odu. Neki ne odu. I dalje su tu. Vide moje bodlje, osjete ih. Drže rukama moju stabljiku, moje tijelo, dok im niz dlanove kola krv. Ubola sam ih, povrijedila. No ostaju zbog moje ljepote, mog bogatstva, onog ružnog bogatog mirisa.

Odlučila sam ipak ići autobusom. Pet minuta predugo je i premalo. Ovisno o mom stanju uma. Ako ne želim da vrijeme leti, pobježe mi. Ako čekam da prođe, stoji. Stigla sam nekoliko minuta kasnije. Valjda mi je oprošteno. Nisam pitala. I dalje sam se osjećala jednolično, bolesno i mrtvo. Znao je on to. Pet rečenica u dvadeset minuta...osjećaji su govorili. Sve je govorilo. Riječi nisu bile potrebne. Poljubac, topli zagrljaj i pogledi puni ljubavi, sreće i bola rekli su svoje. No, to nije bio oproštaj. Samo početak još jednog perioda. Ružinog perioda. Cvijet se grana. Stabljika po stabljika. Trn po trn. Godina po godina...trn po trn, stabljika po stabljika, cvijet se grana. 

Kupih kartu u drugom smjeru i  vratih se kući. Jutro više nije bilo mračno. Cvijet ruže sada je bio pun kapljica kiše koje su se presijavale pod utjecajem prvih sunčevih zraka...poželjela sam je ubrati. Ispružim ruku i stisnem šakom. Otkinem je. Znala sam da će boljeti. Ona osjeća, ja osjećam. Suosjećamo.

Dok sam mirisala taj miris koji me toliko podsjeća na mene, osjetila sam nešto vruće na dlanu. Osjećala sam krv koja svakim otkucajem srca izlazi van. Bila je crvena. Ona duboka crvena boja...jedinstvena. Bogata. Ruža je izgledala jednako. Jednake bogate boje. Boljelo je. No više nisam bila jednolična, bolesna i mrtva. Sada sam bila živa. 

Udahnula sam, pozdravila sunce i rekla si - danas je novi dan-. Život ide dalje, što je bilo, prošlo je. Ostavilo je traga na krvavim rukama i ožiljke na duši. Bolni podsjetnik da si živ.