Svaki dan isto..rodimo se, pa malo plačemo, pa jedemo, spavamo.. u međuvremeno se obrazujemo, učimo pisati, čitati, ali i dalje nam se čini kako je svaki dan isti, samo su nijanse te koje razlikuju danas od jučer....neke se više primijete, kao npr. smrt bližnjeg, neke malo manje..al' sve su to nijanse. Progoni me pitanje koji je smisao života i kako odabrati prave boje (čitaj nijanse) za sebe? Kakav je to osjećaj kada saznaš svoju svrhu?

Moj odgovor je...-ne znam. Istina jest da se još tražim. Okej, rekla sam to..sada se osjećam pomalo golo. No..to jest istina. Tražim se. Svi su pronašli nešto u čemu su dobri i što ih zanima, samo ja još lebdim posvuda. Malo me to..deprimira. Da li je to što osjećam nezadovoljstvo? Ali..čime? Sobom? Drugima? Svijetom?

Realno, (nisam peismist) svijet jest težak. Okolina oko mene je uglavnom pasivna i već vidim da će biti teško borit se u sebi s okolinom i ostati iznad nje, ostati pozitivan, entuzijastičan. Teška je to borba i divim se onima koji u njoj pobijede. Nadam se da ću i ja biti jedna od njih.

Ponekad se osjećam da kao da živim u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Slično onome da ponekad sretnemo prave ljude u krivo vrijeme i obrnuto - krive ljude u vrijeme kad ti pravi ljudi najviše trebaju. Sve je to..život.

Kotač se okreće, godine prolaze. Pa prije 5 godina sam došla na ovaj portal. Sve mi se to čini tako brzo..neki će od vas reći "znam kakav je to osjećaj", drugi "a što si mislila". Polako zaista shvaćam izjavu: "Svu svoju energiju usredotoči na današnji trenutak, živi danas".

Shvaćam da smo mi kreatori naše stvarnosti, no s druge strane ne možemo zanemariti vlastitu karmu. Živi ponizno da budeš sretniji u sljedećem životu? Ili iskoristi apslutno sve da bi uživao danas? Ili... uči/radi danas, tj. ulaži u sebe, jer tko zna što te sutra čeka?

Nitko ne zna što nas sutra čeka. Svaki dan si krojimo onaj idući dan..i tako dok ne dođemo do smrti. Što ostavljamo za sobom?

Teško je odabrati pravi put kad si svaštar. Ponekad mislim da bi izolacija od svijeta na kojih mjesec, dva dobro došla. I to je dio..života. Život...dar koji nam je dan..da radimo što točno? I to nešto radimo samo trenutačno.. jer je ovo samo jedan od naših života i idući..opet ispočetka. Što točno gradimo? Koliko je svjetlosnih bića kraj nas? Koja je svrha? Osjetiti radost stvaranja? Osjetiti ljubav i radost i dijeliti je dalje? Ionako ćemo svi otići s ovog svijeta i gotovo nitko (unatoč brojnim teorijama - od svetih knjiga, do vidovnjaka) gotovo i apsolutno nitko ne zna što ide nakon ovog života. Preostaje nam vjera u bolje sutra...

S psihološke strane, možda nam je potrebno da vjerujemo da postoji nešto.. (ne želim da me se krivo shvati, ja osobno vjerujem da smo mi svi dio velike kreacije, vjerujem u život poslije smrti našeg tijela, reinkarnaciju..). Možda nam je potrebno to nešto kako bismo opstali i ne bi iskazali najmračiniji kutak našeg uma? Nemojmo se praviti fini, svi ga imamo..ali što nas sprejčava? Hmm... prilikom jedne diskusije mi je postavljeno pitanje..što ako je ono što mi smatramo dobro loše, a ono što je loše zapravo dobro? Ipak..stvari često nisu onakve kakvima se čine.

Na kraju, kada doživimo starost ili u nekim slučajevima tešku bolest..ostaje nam.. život i neki mogu reći: živjeli smo. Zaista? A što ste to točno radili?

Naposljetku, možda život nije život. Možda je to neko gorko ili ljuto piće. Možda je tajna u tome da od svakog trenutka napravimo ono što najbolje možemo, umjesto da s trenutkom kojeg imamo ne učinimo zapravo ništa.