Lako je naučiti govoriti, treba naučiti šutjeti. To je jedna vrlo nezahvalna rečenica. Pogotovo ako ste tip osobe kao ja - hladovina za neke stvari, za druge užareni oganj - i morate reći što je i kako je. Jednostavno morate. Ne zato što ste zaprvo vi u pravu, nego zato što je realno tako. Iako rijetko pogriješite, uvijek se navodite na stazu stvarnosti i realnosti...

No dobro. I dalje mi ona nezahvalna rečenica visi gore u uvodu, a i u prvom odlomku i nad mojom glavom. Nezahvalna je. Jer morate reći. I onda imate poslovicu "rob smo izgovorenih riječi, a vladari neizgovorenih". I to je pomalo teško prožvakati, shvatiti, razumjeti...usaditi to u svoje misli, u svoj najjači mišić u tijelu... u jezik. I pretpostavljam da je to ono najteže. Jezik ne misli. I kako naučiti šutjeti kada je prvo što su vas učili govoriti? 

Nađem se u jednoj ironičnoj situaciji i pomislim sve istresti iz sebe, a onda zaključim - nije vrijedno. Radi se o osobi koja me duboko razočarala...svojim govorom i svojom šutnjom. Osoba koja se skriva iza sebe. Tek sam to shvatila nakon nekoliko godina. Neće reći. Reći će drugima da kažu za nju, no ta osoba neće reći. Ne želi se miješat, ne želi upadat...želi biti dobra sa svima. Ja sam obično rame za plakanje. Nakon što sam mislila da postoji nešto lijepo, vjerovala u to. Pogriješila sam, nestala je. I kad pomislim da me treba, nadam se da je iz pravih razloga. Opet sam pogriješila. Do vraga! 

Nakon što pokušavate godinu dana uspostavit kontakt, očuvat nešto za što mislite da vrijedi i da je vrijedno...nema je. A onda se javlja... javlja se bez imalo srama i govori - potrebna si. - A zašto? - odgovor je glasio - jer si ponudila nešto što mi treba u ovom trenutku. Doduše, nije to rečeno, no, to je bio odgovor na moje pitanje. 

Godine, sreća, povjerenje...i najmanji tračak nade nestao je. Pomislim da sam našla jedno svjetlo, jedno bijelo svijetlo za svoj mali bijeli svijet. To bijelo svjetlo se pretvorilo u zmiju. Zmiju koja me ugrizla. I to bijelo svjetlo prešlo je u sivilo u tamu...crninu. 

No šutjela sam. Jednostavno nije bilo vrijedno istresti sve iz sebe. Trebat će još, a ja ću okrenuti leđa, otići. Ja ću ponudit, trebat će...mene neće biti. Samo ću otići. 

Bilo je bolno šutjeti. Mislim da se to nauči samo ako ostanete savršeno hladni i mirni u najgorim scenarijima. Ako ne dopustite osjećajima da bujaju, da rastu u vama. Zabranite. Moj um to može. No i dalje je teško šutjeti. To je kao mali kamenčić u srcu koji vam čini da vam ono staje i ne kuca. Prouzrokuje toliko problema, a realno ga nema. No osjećate ga. I grudi su vam teške...

A oprost? Oprost nakon izigranosti? Ne. Ovo nije prvi put. Ne možeš išamarat budalu i reći oprosti. Pa opet udarit. Ne. Došao je kraj. Za svoj mir ja okrećem leđa. Jer ta osoba ih je davno okrenula. 

Ponižena...razočarana...ne znam. Praznih ruku bi možda bio pravi izraz. Bez duše. Bezdušnost. Ravnodušnost? Teško je razabrati osjećaj kada šutiš. Možda sam ipak trebala reći. Bila bih mirne savjesti i ne bi bilo osjećaja. 

Dolazim do zaključka da odgovor na pitanje - Kada reći, a kada šutjeti? - zaprvo ne postoji. Sami moramo procijeniti. Moramo i pretpostaviti cijelu situaciju i odigrati scenarij. Izvriti film...a čak i onda ne bismo znali.