Hodam divljinom.
Već neko vrijeme.
Ogledam se...gdje li sam?
Izgubljena u punom mjesecu,
Što obasjava
Moje sne.
Pokazuje mi put
Između šuštećeg lišća.
I ja hodam, pratim put.
Poneki grm je tu
a i šipražje što haljinu
u kojoj hodam, odere.
Božikovina mi stade na put,
i u zanosu u toj hladnoj noći
krv niz ruku poteče.
Ogrebotina je mala,
no teret na srcu prevelik je.
Gledam ispred sebe,
Ne okrećem se.
Sjene što šuljaju se,
ipak su nebitne.
San je jedan, jedini
I ja živim u njemu
U tom punom mjesecu,
Svojoj divljini.
Noć polako prolazi,
Ne mogu još dugo trčati.
Stadoh na vrh litice,
Vukove što odlaze pozdravim.
I bacim se u novi dan.
irida
bglavac
