Hodam ulicom u sumrak. Sve oko mene se bijeli, ulične lampe gore i bacaju slabe sjene velikih stabala na prolaznike. Zrak je prilično svjež i hladno je. Sve što se čuje su moji koraci na stazi od snijega. Hodam sama.

Voljela bih da drugi hodaju pored mene, umjesto mene. Nema nikoga. Samo snijeg, prazna ulica i jedan izgubljeni putnik sa sjajem u očima. Ljubav, toplina je ono što izvire iz njih. U srcu nosi mir i blagostanje, a na licu osmijeh. 

U daljini čujem lavež pasa. Stavila sam slušalice i puštam svoju najdražu pjesmu...dug je put do doma. Na raskrižju srećem čovjeka. Star je to čovjek, prevalio je za života mnogo toga na svojim leđima. U očima mu vidim tugu, u borama uspomene. Zaustavlja me. Pozdravlja me i odmah kreće s pričom o svom životu. Kaže da su se tom stazom nekada šetali on i njegova žena. Umrla je prije dvije zime. Sjedam s njim na najbližu klupu dok mi govori o njoj. Smijemo se i plačemo zajedno. Nedostaje mu, stoga svake godine u ovo vrijeme šeće tim putem i prisjeća se njihovih zajedničkih trenutaka. Zahvaljuje mi na odvojenom vremenu i krećemo svatko svojim putem. 

Primjećujem da je zahladilo i da se snijeg lagano vijori zrakom. Ulazim u kafić i naručujem čaj. Sjedam za šank, do čovjeka koji je u kasnim pedesetim godinama. Ima vesele zelene oči, neobrijanu bradu i cigaretu među prstima. "Kako je?" pita me. "Hladno je" odgovaram. Smije mi se i nastavlja čitat novine. Kasnije mi ispriča da je zapravo radio po terenu cijeli život i da sada dangubi. Blagdani su i nema kome otići, pa vrijeme provodi tu, s usputnim prolaznicima. Smije se mojoj mladosti i gluposti. Viče "Mani se čorava posla i uživaj dok možeš. Mlada si još". Smijem se s njim i istovremeno osjećam kao da smo se već sreli. U nekom prošlom životu. Odlazim nakon ispijenog čaja. Čeka me još sat vremena hoda do doma. 

Razmišljam o tome kako je život kratak. Otvaram kišobran jer je snijeg počeo jako padati. Ulica je mračna, a i lavež je utihnuo. Osjećam neko teško breme što mi leži na duši. Dok hodam, suze mi naviru na oči. I ja imam priču, neispričanu. 

Izgubljenom putniku nestalo je topline i ljubavi u očima. Osmijeh je još uvijek tu, ali nekako isprazan. U srcu mu tuga i spoznaja da je učinio pravu stvar. Pogleda izgubljenog negdje u daljinu nada se... no još uvijek, nepokolebljivo ostaje rob. Možda je postao čovjek za stepenicu više, možda je kasnio shvatio. Boli i ta neispričana priča..ostat će zauvijek njegova.