Zašto i čemu je to tako? Nitko ne zna. Možda je to povezano s ljudima u našem okruženju. Možda sa našim stavovima ili učenjima koje smo preuzeli od naših roditelja u obiteljskom okruženju do 8. godine života, a možda i do 14. dok smo najčešće boravili s roditeljima i bakama. Možda je to samo naša okolina i način razmišljanja naših prijatelja i susjeda. Jer želimo biti slični i slični smo ljudima koje volimo. Ako ne svjesno, podsvjesno sigurno. 

I ja sam stvarala predrasude o ljudima koje sam sretala, s kojima nisam ni riječi progovorila. Pogledala bi u njih, promotrila način na koji  se drže, govor tijela, kada se smiju, smiju li se zaista ili je to onaj umjetno proizveden smijeh. 

Shvatila sam da je to loša stvar. Relativno dobro procijenim ljude na prvi pogled. No mislim da je loše procjenjivat ih. Treba ih upoznati, zagrebati ispod te površinske procjene. Pronaći nešto dublje u njima. Pronaći te ljude. Njihovu toplinu ili hladnoću. Ono što su oni zaprvo. 

Pokušavam ne raditi više predrasude prema drugima. Pokušavam ne misliti ništa. Biti praznog uma. Ne procjenjivati, ne vagati. Iznenadila sam se. Uvidjela sam i uvjerila sam se da postoje osobe koje su kontradiktorne svojoj ljušturi. Dobre su i plemenite osobe. Pune povjerenja i topline. Spremne pomoći. 

No, to je nekakvo moje iskustvo. To su moji stavovi. No žalosti me kada sretnem ljude koji su odrasli, zreli. Odmah u početku odbacuju ostale jer im se nije svidio način na koji govore, način na koji se oblače, ono što je njima zanimljivo. Samo su se rukovali s njima i odbacili ih. Odbacili mogućnost da je ta osoba dobra i da im je bliža nego što misle. 

Žalosno je što postoji mnogo podjela u društvu, mnogo predrasuda jednih prema drugima. Odbacivanja i preziranja, čak i zavidnosti. 

Svi smo jednaki u suštini. Svi smo mi ljudi. Učimo, griješimo. Zabijamo se u zidove samo nama znane, udaramo u prepreke, neki od nas ih sruše, neki ne. Često posustajemo i odustajemo, no i prijeđemo preko prepreka. Imamo nadu. No svi smo malo svjesni onoga što govorimo. 

Često mislimo kako naša izgovorena riječ neće nikoga povrijediti, kako samo mi znamo to što smo rekli. No iznenađujuća je činjenica da se uglavnom ne sjećamo onoga što smo rekli jučer, čak se većina ljudi ne sjeća svih izgovorenih rečenica prethodnog dana, ili čak danas. I zaboravljamo to. 

Većina svjesno ne želi nikome zlo. No ta većina govori. Ovo ili ono. Nešto što misle i ne misle. Kada većina kaže i jedno i drugo, uvijek se nađe netko uvrijeđen. Osoba koju su naše riječi povrijedile. Obično osoba koju ne poznamo zasita, no imamo predrasude o njoj. 

Ponekad pričamo samo da se priča. I svašta kažemo. No postoje oni koji nas slušaju. I koji prenose drugima ono što smo rekli. 

Nismo se svjesni.