Sjećam se dana kada sam htjela ići u školu...sve se činilo tako jednostavno...

Uvijek sam zamišljala kako ću narasti kao moji roditelji i moći sama dokučiti si čašu. Uvijek sam stajala na prstima i gledala preko stola druge. Bili su mi tako veliki...i ja sam htjela biti dio tog "velikog" svijeta i moći sama dokučiti si nešto, prijeći sama preko ceste...ići sama negdje...putovati. 

Danas sam tu. Odrasla sam! U srijedu mi je 20 godina?? Oke, prošlo je dva desetljeća mog života. A gdje sam ja pobogu?! Nigdje. 

Ma mlada si...kažu mi. Da, jesam, mlada sam. No KRAJNJE je vrijeme da usmjerim svoj život gdje ću ići! Da naučim čitati znakove i predam se svojim ciljevima. 

Ne mogu si više opraštati to da si postavim nešto i neizvršim to. Osjećam se...loše. Psihički loše, iznervirano, stresno. Stresno jer nisam, a mogla sam! 

Odluka je pala. Kao što mi je Leticija napisala ispod Magicusovog članka "Moj projekt" ....stvari ćeš dovrišiti onda kad ti pukne!

E pa puklo mi je. 

Never back down!