U zadnje vrijeme...gotovo protekla dva tjedna, što NIJE malo, nailazim točno na one poruke i na točno one tekstove koji su mi potrebni u smislu da će me odvesti negdje ili mi rasvijetliti nešto...

Eto...sinoć sam razmišljala o tome kako mi je duh zatočen i kako ne želim da stanuje skupa s goričnom u srcu i kako me opet proganjaju zmije koje su me ugrizle za srce i pustile ondje svoj otrov. 

Ne želim biti uznemirena, ne želim biti zabrinuta, želim biti smirena, sretna. Želim da su mi misli čiste i duh slobodan, da ne osjećam ono što osjećam u srcu...tu bol. Želim izaći iz ovog oklopa i barem jednom u životu iskusiti pravu slobodu, biti sretna.

Doduše, sretna sam ja i nisam. Ne može se o tome govoriti objektivno, jer puno je stvari koje utječu na moju privremenu i površnu sreću, a isto tako puno stvari koje utječu na moju duboku sreću i zadovoljstvo, na moje samopouzdanje.

Pa sve je to u nekakvom konfliktu i ja jedino što znam jest izdominirati. Ne znam uspostaviti taj sklad, pustiti loše misli, pronaći si sretnu misao i letjeti nebom kao Petar Pan. Doduše, želim sretne misli...no uvijek mi um pruža svoje slike koje neprestano vjese meni pred očima i nadam se da se nikada neće obestiniti. Pa sad ti imaj sretnu misao, ako smiješ...

Borim se često i uvijek se pokušam usredotočit na nešto toliko nevažno u danom trenutku..ponekad uspije, ponekad ne. Nekim stvarima jednostavno ne možeš pobjeći.

Htjela sam još sinoć pisati članak o tome kako se loše osjećam, pisati pjesme koje su toliko brutalne da bi svatko osjetio bol koju ja osjećam. Opisivanje boli....da, to sam htjela sinoć.

A evo, jutros sam se probudila, čitam članak od EHO, Leticije, mlabos...i upravo ti članci djelomično govore ono što sam ja govorila u mislima prije spavanja...(bilo mi se lijeno ustati i pisati članak). 

I onda nailazim na poruku dana od bglavca ....prihvati put. A valjda je to to.

Valjda trebati uzeti sve s mirom, na neki način prepustiti se, pustiti da te više sile odvedu na put...i ne buniti se.

No upravo prihvaćanje onoga što ne želimo čini to da se najviše bunimo. Kako psiha, tako i tijelo.