Pogledajući po društvu...shvatila sam da stojim sama. Sama se borim za ono što želim. Sama se borim protiv neistomišljenika, jer...glasna sam osoba. I što je tu krivo?

Pa krivo je to što ste se izrazili, što smatrate da može uvijek bolje. Krivo je jer imate mišljenje. Pa ako već imate mišljenje, možete čak i biti osuđeni zbog toga. Sustav.

Čemu nas sutav uči? Ograničenjima. Ne možeš ovo, ne možeš ono. Šuti. Nemaš pravo glasa. Ideš na izbore? Ionako imamo 300 000 ljudi koji ne postoje u ovoj državi, tj. umrli su. A svejedno će baš njihovi glasovi biti ključni u odlučivanju tko će dalje vladati.

Našla sam se u situaciji ispričavajući se a da nisam ni znala gdje sam to točno pogriješila? Zbog sustava. 

Tko ga diktira? Skriva li se diktator iza osobe koja nastoji "biti realna"? 

I zašto živjeti u društvu koje nema mišljenja, obrazovati se ne razvijajući kritičko razmišljanje, pričati samo o ograničenjima? 

I zašto osuđivati nekoga jer je izrazio mišljenje? 

Možeš ubiti osobu...no ne možeš ideju.