Sinoć sam u snovima bila na ovom portalu. Čitala sam o Lorni i anđelima. Surfala sam zatim netom na zlatnoj dasci preko plavih oceana i sunčanih pješčanih pustinja. Bilo je prekrasno. Molila sam se svom anđelu.
Vjerujem da je tu. Iza mene, kraj mene. Ponekad me i zagrli...znate, često osjetim kako se ježim a u prostoriji je toplo i nema strujanja zraka. Među svim tim kapljicama oceana na googlu sam pronašla kako nam anđeli daju "znakove". Zaključila sam da se moj jako trudi oko mene. Često sam u zadnje vrijeme zaboravila kuda idem i krenula u suprotnom smjeru, da bih srela ljude koji su mi se obraćali bez razloga. Trgnula sam i okrenula nazad. Mislim si...okej, želiš me tamo...no ja ipak imam obaveza i trenutno te ne mogu poslušati. Oprosti. Također, u zadnje vrijeme...svaki moj silazak niz stepenice ili penjanje po njima bi u meni izazvalo osjećaj - promašila si ju, ili preskočila si ju...trgnula sam se često na tim stepenicama bez razloga...
No...sada sam došla na neku višu razinu. Znam da je tu i da me voli. Čuva me i upozorava me. Sada opet imam neku nenormalnu želju. Želim te vidjeti! Zašto? Ne znam.
Zamišljam svog anđela odjevenog u tamno plavu halju sa bordo crvenim prugama. Ima prekrasne modroplave oči i dugu crnu svilenu kosu. Krila su mu meka poput paperja. Uvjerena sam da mi se i ponekad smije...te da ima najljepši osmijeh...nadljudski.
Ne znam zašto, no uporno tražim nekakav znak. Znam da je tu. Jednostavno znam. I sama pomisao na to da je on tu prisutan, sa mnom u istoj prostoriji da me voli baš ovakvu kakva jesam...tada ja najviše želim biti ja!
Želim da zna da i ja njemu želim pomoći i utješit ga. Želim biti tu za njega. Hmm..čudan je to osjećaj. Postati svjestan da nisi sam, osjetit toplinu u srcu. Ne biti sam u tamnoj hladnoj prostoriji...ipak je on tu. Kraj mene, za mene.
No...zar ne bismo puno bolje komunicirali kada bih ga vidjela? Samo jednom... kada bih saznala njegovo ime..vidjela taj prekrasan osmijeh...oboje odjeveni u našim zajedničkim bojama...
Samo jednom anđele...