Ja sam stvarno vječna riba...uvijek sam na raskrižju koje se zove "bi ili ne bi", ponekad sam neodlučna..onak, užas...čak mi i vage zavide na tome ... brojna pitanja, preispitivanja...postupci kojima nisam ponosna i koji me dan danas..proganjaju.. a ipak..sam pronašla svoj trenutak sreće..i sadašnjosti.

Evo, već neko vrijeme zapravo razmišljam o tome...kako sam postala odrasla (tek sa 28 godina)...i još uvijek mislim da ni blizu nisam tamo gdje bi trebala biti...ali ipak sam sretnija nego prije 5 godina ili prije samo mjesec dana....kako je to moguće?

Znači, od kad znam za sebe..drugačija sam. Od okoline, od svojih vršnjaka...chit chat u školi sa drugim curama iz razreda sam izbjegavala (bio je uvijek dosadan i meni osobno naporan)...i one priče "eeeee, bila sam u subotu vaniii, napisala sam seeee..bilo je predobrooo, ne znaš što si propustila" onak..nije me briga. Imala sam važnijeg posla. Samo tada... u pubertetu..to nisam znala reći. Nisam znala izgovoriti da me nije briga i odvažno dati do znanja da sam iznad toga. Danas? Danas me baš briga i ne ustručavam se reći ne.

Pa još prošle godine pitala sam se hoću li biti sretna ikad? Hoće li mi se sve stvari posložiti? Da se razumijemo, bilo je tu super prekrasnih trenutaka, bilo je i onih...loših momenata. I osjećaj kao da stalno jašeš amo tamo, na tim valovima koji idu u dvije krajnosti ili preduboko...ili previsoko. Želim..sredinu. Onu, zlatnu, sretnu i ono mjesto...gdje je sve savršeno. 

Bila sam u dugoj vezi u kojoj nije sve bilo savršeno i čiji je završetak jako bolno utjecao na mene (u tom trenutku). Kaže mi Irida da sam izgledala užasno tada. Ali...poslije kiše, dolazi sunce i to ne samo metaforički. Jedna vrata kad zatvoriš, otvaraju se druga. I ja sam naravno osoba koja je napravila xy pogrešaka u tom odnosu, ali sretna sam da je gotov! Tek sam zapravo nekoliko mjeseci poslije tog shvatila da je tako trebalo biti, a i danas sam sretna zbog toga.

Prošla sam i onaj dio gdje sam bila žrtva mobinga u jednoj organizaciji (bila sam premlada tada da nekoga tužim, ali danas...danas mi se to ne bi omaklo). Otišla sam dalje... onda sam se našla u situaciji u nekom...kolutu laži koji je došao od osobe kojoj sam vjerovala. I osoba do koje mi je bilo stalo je povjerovala u tu laž. Idem na vjenčanje sljedeći mjesec prijateljici...i velika je mogućnost da ću se morati suočiti s tim...nisam sigurna jesam li u potpunosti duševno i mentalno spremna razgovarati s njima i reći što mislim...ali nije me briga. To je bio tada..dječiji ego, onaj nadobudan...ignorirala sam. Sama sa sobom sam razriješila da je to njegova odluka, ne moja... Pusti magarca da gleda u šarena vrata ako baš želi...ja ga ne mogu odvratiti od toga. I danas, nakon više od 10 godina ako netko vjeruje u to... da, boli me to.. ali, ne, ne želim previše pozornosti pridavati tome. Život ide dalje...moj je otišao i ostao je taj neki...ah, gorak okus nepravde.

Naučila sam prepoznavati i odvajati situacije gdje netko reagira radi ponosa, netko iz dobrih namjera, raspoznavati čak način na koji se netko izražava od njegove osobnosti i preispitivati što se zapravo krije iza tog svega. Jednostavno...stekla sam valjda neko životno iskustvo (mada sam i sa 18 mislila da ga imam)... 

Ponekad Magicus podigne stare članke..i ja ih pročitam iznova...jer me zanima gdje sam tad bila, što sam tad mislila....koji su bili moji stavovi? Gdje sam danas i koliko daleko od toga? 

I sretna sam...jer vrijeme prolazi. Tu sam gdje trebam biti. Sretna sam što sam naučila sve što znam, što sam upoznala ljude koje jesam. Što svakodnevno imam situacije iz kojih mogu naučiti ponešto...i uvijek sam..ma koliko se grozno osjećala, u srži svoje duše..pozitivna. Ako je ovo dno, sutra može biti samo bolje.

I jednostavno...imam papirić na svom stolu koji kaže: "Brave girl promise me, you will not shrink, to make other feel comfortable"... i znate što? Baš neću! 

Mislim da se jako trudim živjeti u sadašnjosti i ...nekako ponekad se samo moraš podsjetiti da trebaš biti zahvalan. I tako...tako sam nekako ..postala odrasla...upoznala sebe..pronašla sebe.

Lutanje do danas...bilo je naporno i nimalo lako...bar za mene, emotivnu ribicu. Ali, ribica je vodeni znak, što znači da se prilagođava svemu vrlo lako... i zahvalna sam što imam taj dar.