Nisam dugo pisala...uzela sam si dužu stanku. Učila sam..shvatila koliko ne znam i koliko je još puno toga za učiti. No u međuvremenu sam se našla zarobljena analitičkim umom s visokom sposobnosti zaključivanja. Ili sam samo i tjelesno postala "zrela" pa i mozak drugačije funkcionira? 

Kao što je spomenuto u uvodu..radi se o meni bliskoj osobi. Doduše...ja da ne vučem to prijateljstvo, ne bi se čuli uopće, a skoro ni ostali u kontaktu. Da, ponekad se osjećam tužno i zaboravljeno od strane te osobe...iako moja najbolja prijateljica često priča s njom..i obično nju prvu zove. Ne, nisam ljubomorna. Samo, nekad smo bile trio...a sada, ona je udana, nas dvije u vezama koje traju nekoliko godina... 

Pobjegla je u taj brak, a sada se nekako čini da bježi i od toga. Ne volim kada se ljudi stalno žale oko mene, jer to mene energetski iscrpljuje. Ne žalim se ni ja drugima. Za svaki svoj korak snosim posljedice. Trebaš se osvijestiti i ako si već tako odabrao, trpiti...pazi što želiš! A ako već ne želiš trpiti valjda poduzmeš nešto da se osjećaš bolje! 

Neprestano govori kako sam ja bolja, ja i moja najbolja prijateljica..jer idemo na fakultet. Halo! Pa nisam bolja osoba jer sjedim za knjigom! Sve životne lekcije se uče iskustvom, nikako sjedenjem i štrebanjem formula i kojekakvih definicija. Nema definicije života! Slijedi svoj put, svoje srce! Poanta je naučiti iz svake situacije, ma kako ona teška bila! Kada naučiš iz te životne lekcije, valjda ideš dalje i učiš...sve dok ne probudiš ono duhovno u sebi i pronađeš sebe. Ne..ja sam filozof. Eto..to sam ja u njenim očima. 

S obzirom da trenutno ne radi kao da je zanimaju svačiji poslovi, svačiji životi..samo ne njen na koji se žali. I kada odlutam mislima jer ta žaljenja i prostor negativno energetski nabijene osobe loše utječu na mene...onda je opet problem. I tu si postavljam pitanja... jesam li ja loša osoba što ne mogu to slušati? Što ne želim pustiti te emotivne bolesti blizu sebe? Što god da kažem da bi se osjećala bolje, da bi vidjela izlaz...kao da nisam rekla ništa. Ja sam samo filozof, ali ja se i borim za sebe! 

Ne smatram se podređenom nikome. Svi smo mi ovdje isti i svi trebamo učiti zajedno, pomoći jedni drugima da shvate, osvijeste se, probude. No isto tako ne valja ni forsirati osobe koje se samo živciraju i ne vide ništa drugo osim vlastitih problema i jedva se čekaju nahraniti tuđom srećom ili nesrećom da bi im zavidjeli ili još gore, suosjećali na onaj bolestan način kao bića koja nemaju vlastitih misli i zanimanja, pa preuzimaju tuđe sreće i nesreće k srcu kao da su vlastite. 

Vjerujem da u svakom čovjeku leži ona prastara mudrost svih predaka, svi tonovi osjećaja koje možemo osjetiti. Ne samo srcem, već mirisom, okusom...Svaki dah u nama budi neka nova sjećanja zapravo ona stara davno zaboravljena pohranjena u nekom kutku našeg uma. Stav je taj koji odlučuje hoće li biti otključana! Hoćemo li raditi na sebi? Hoćemo li probuditi ono duhovno i podići svijest na neke nove razine?

Bilo bi zaista žalosno da smo sutra lošiji nego jučer. I zaista je žalosno kako se znamo žaliti i ne raditi apsolutno ništa da nam bude bolje. A svi sanjamo neke američke snove i čekamo ispružena dlana bolje vrijeme, bolje okolnosti.