Usnula sam. Bio je to čudan san. Već par dana razmišljam o njegovu značenju za mene. Podsvijest mi govori...ja si govorim i pokušavam se čuti.

Sanjala sam tamne sjene oko mene. Nisu imale lica, bile su to visoke, crne sjene koje su lebdjele par centimetara iznad zemlje. Ja sam stajala u kutu sobe, obasjavala me svjetlost. Moje srce je bilo izloženo premda je ono u mojim prsima, no tamne sjene su ga htjele uzeti i odnijeti sa sobom, što su i pokušale. Svaki puta kada su ga dotaknule osjetila sam žar, bol...kao da ga je netko nožem rezao bez anestezije. Peklo je. 

Nije to bio lucidan san, no bila sam ga svjesna. Sjećam se da sam si govorila: "budi pozitivna, imaj ljubavi, samo te radost i ljubav mogu zaštiti". 

U snu sam se pokušavala usredotočiti na meditaciju, na disanje, razmišljanje o stvarima koje me čine sretnom. Sjene su i dalje pokušavala dotaknuti srce...no moja radost u srce je pobijedila. Otišle su.

Nisam stručnjak za jezik snova, no ovaj san definitivno govori da ispunim srce zahvalnošću i radosti i obranim ga od osjećaja koji izjedaju dušu. Svi smo mi svjetlost i u svjetlosti trebamo ostati neokaljana srca. 

Želim Vam svima unutarnji mir...mir sa samima sobom!