Ovo je jedna prilično iritirajuća tema za mene. Najviše me otkriva, najviše se sramim toga...te svoje osobine. Zaprvo, nemam baš samopouzdanja krenuti...vjerovati u sebe, pa se iz toga razloga često postavljam kao dominantna osoba, a nekada se skupim u masi da me se ne primijeti...
Od mali nogu svi nas pitaju što želimo biti kada narastemo? Pa uhvativši se danas u mrežu s tim što želim i kako to nisam postigla, shvatila sam...(ne jutros, nego već odavno) da sam daleko od onoga što želim. Pa si postavljam pitanje zašto sam daleko?
Splet okolnosti. Nemogućnost da radim ono što želim i što volim. Ali ja dvije prethodne rečenice nalazim samo izgovorima. Zato što to jesu izgovori, nedovoljni da me liše pitanja - a zašto nisi?! -
Ja...ne. Neću reći što želim najviše. Jer iznevjerila sam se sto puta. Možda je i kasno da krenem u tom smjeru? Ali nisam u mogućnosti ići i da želim. Splet okolnosti ...stalno se nameće taj splet okolnosti. Sudbini ne možeš pobjeći? A možda joj ja bježim stalno...ili konstantno bježim od svoje prošlosti od prije 100 godina, a još mi je u venama, u srcu...možda ovaj puta to ne treba biti tako. Ne znam.
Ali i dalje želim određene stvari...i možda ću jednog dana postići to što želim.. no teško je krenuti. Prvi koraci su najteži. Teško je uvjeriti sebe da možeš, pogotovo ako ne znaš ideš li pravim putem, radiš li prave sitnice koje će te odvesti ondje gdje želiš...teško je.
Često kažem - ja imam dva cilja...jedan je, a drugi je..Vidite, jedan je na putu da se ostvari, a taj drugi...nekako se ne miče s mrtve točke.
Sve je tu i nema ničega. Tako blizu, a tako daleko.
Iz tih razloga želim da mi se izradi astralna karta. Želim znati sve što me očekuje ili može očekivati a o čemu ne bi ni trebala razmišljati ili pokušavati...nadati se.
Ma, ovaj obrazovni sustav ne valja. Sve bi trebalo biti dostupno svima, tako da se svi mogu okušati u svemu i pronaći se...
Da, možda se nisam pronašla. Ili znam što želim a upravo to mi izmiče svakim danom...sve dalje i dalje... i viče - catch me if you can!