Meni je ova tema malo škakljiva. Našla sam se puno puta između ove dvije vatre. Je li istina vatra? A (ne)pristojnost? 

Pisala sam već da sam bila član jedne organizacije. Svi smo težili k savršenstvu i zaista to je organizacija koja ima odlične izvedbe projekata, odlične projekte i tako...puno se pazi na odnose s javnošću.

Ja sam bila u timu koji se posebno bavio time. Ne znam da li je to bio pravi moj izbor, ali Ivona uvijek nekako skrene u neke koprive i obično se ožari...dok ne udarim glavom, neću se opametiti. Lekcija naučena.

S obzirom da sam prilično pametna i izravna osoba, kada me netko nešto pita, traži...uvijek odgovaram konkrentno, odrješito, pouzdano. Nema tu magle. Ili znam, pa uputim, ili pojma nemam. Tu je bio problem.

Naime, uvijek sam odgovarala iskreno. Rekla sam u startu što je i nije. Ne volim bacat ljudima prašinu u oči, niti volim kada je prašina meni u očima. No često sam dobila povratnu informaciju da moj način izražaja ne valja. Tj. da je bezobrazan. 

Ovu kritiku sam prihvatila jako teško. Već od petog, šestog razreda sam počela izrađivati svoje stavove. Jedan od njih je bio - govori istinu, uvijek! Dozvoli da se ljudi mogu osloniti na tebe - budi pouzdana! Drži jezik za zubima - dopusti da ti vjeruju! I zaista sam takva.

I tako nakon dosta godina poslije, kada su mi ove stvari postale prirodno usađene u mozak, dođem u jednu odličnu organizaciju gdje nastradam upravo zbog sebe?!

Ovo je sada malo pretjerano izraženo. No u danom trenutku ja nisam mogla shvatiti zbog čega  sam ja bezobrazna. U redu je da se netko dere i prozove me ako pogriješim, no nije u redu da ja nekoga prozovem i ukažem na grešku u nečijem radu. To je naime, bilo bezobrazno.

U redu. Reći nekome ako je pogriješio može se na lijep način. No ja ga nisam znala. Ja sam jednostavno u mailu citirala svoj zadatak i citirala mail zbog kojeg ja nisam napravila sve što trebam. To, naime nisu bile iste stvari. Ja sam svoje obavila. Zbog toga se cijeli tim udaljio od mene. Ja šefujem? Ne, ja sam samo sposobna uvidjeti grešku i nesporazum i reći to. Zrela sam i pametna. To je njima bilo teško za prihvatit. Što sam sposobna jednako, čak i više nego lider tima. 

Biti pristojan je poželjno i ljudi više vole pristojne ljude od onih iskrenih. Ali pristojnost se nekako izgubi...ne možete zauvijek biti pristojni, smješkat se dok govorite svakakve primjedbe, očekivati da će lijep način izgovaranja riječi ili rečenica proći kao med i mlijeko. Moje mišljenje je da puno važnije ono što se govori. Premda kažu obrnuto...važniji je način na koji se govori. 

Možda bi trebala naučiti pjevati...pa određene riječi uz smješak i ispod glasa, a one druge samo uz smiješak i više note...