Čak i Vede kažu da ljudska bića nisu savršena...no, ovaj članak nije o Vedama i njihovim razmišljanjima. 

Ovaj članak je o ironiji našeg savršenstva.

Prije gotovo dvije godine slikala sam se za famozni index koji mi eto služi da vidim ocjene zapisane negdje i gdje imam potpise profesora čisto radi dokaza redovitog odlaženja na predavanja.  Na toj slici sam zamijetila da mi lice nije simetrično...

Od tada je sve počelo...svaki moj pogled u ogledalo (tj. svaki dan x 100 puta dnevno) bio je iniciran time da gledam tu nesimetričnost. Uvijek sam smatrala da mi je lice simetrično, pa me ta slikica iznenadila. I svaki idući puta sam sve više zamjećivala tu nesimetričnost...

Prije par dana bila sam kod prijateljice i tako..pričale smo o svemu, pa sam je pitala jel se primijeti nesimetričnost mog lica. Odgovorila je da se ne vidi i pitala me vidim li ja njenu. Ne samo da ima lijepo lice, nego i lijepe crte lica.  Odgovorila sam joj da se ne vidi i da joj je lice simetirčno. Onda mi je ona ukazala na svoje usne i kako su pomaknute malo i nesimetirčne. Primijetila sam tek kada sam se malo zagledala..

Onda je uslijedila spoznaja da nam je srce nagnuto na lijevu stranu, te da lijevom stranom cirkulira arterijska (čista) krv, a desnom venska. U pravilu lijeva strana tijela nam je veća od desne. I je, uistinu. Cijelo tijelo mi je nesimetrično.

I kako kažu...ljepota je u nesimetričnosti i u nesavršenosti. Zanimljiva je i činjenica da sam oduvijek smatrala da ako voliš nešto što je savršeno po tvom ukusu, da ubrzo dosadi i da to nikada nije ono pravo nešto što se može uistinu voljeti.  Pa sam tražila nesavršeno, tražila ljepotu na nesavršenim mjestima, u nesavršenim osobama. I pronašla sam ju. 

Sebe smatram nesavršenom iz puno razloga. Mogu to promijeniti, no onda bi bila umjetna. Umjetna osoba, umjetni oklop i ja bi se ugušila negdje na pola puta između svojih misli, svojih pravih osjećaja i onoga što bi prezentirala javnosti.

Lijepo je biti nesavršen...uživati u svojoj koži kakva god da je...na kraju krajeva, ovo je samo jedan od naših mnogih oblika i nikada nije kraj.

Ironija? Ironija je u tome što cijelo društvo konstantno propagira savršenosti...savršeni modeli na modnim pistama, savršene fotografije, savršene odjevne kombinacije, savršeni make up...ne. 

Zapravo je sve to skupa primitivno i jadno. Jer svi teže nekakvoj savršenosti i gube sebe i svoje ja, pa često posrnu da se utope u alkoholu i drogama...a ja?  

Ja sam obična studentica, koja voli gledat serije, filmove, uvijek odugovlači s učenjem za faks, voli jesti sve, premda se često u zadnje vrijeme drži vegeterijanske prehrane ...i ja eto, jednog dana želim napisati knjigu. A ovdje na portalu sam jedna od kolumnistica čiji su članci daleko od njene mašte koja joj je potrebna za pisanje željene knjige o željenoj temi...više naginju stvarnosti. No pišem i to me čini sretnom...i dalo bi se još toga reći o meni. 

A možda jednom i napišem savršeni članak o nesavršenoj sebi.  

Kao i uvijek..skeptična na početku, no uvijek se otkrijem.