Dakle...kao što sam već napisala u jednom od članaka...volim čitati, volim istraživati. Volim to. Uživam u tome. Uživam u spoznaji da znam više, da otkrivam nešto meni nepoznato.

Mislim da je problem upravo u tome. Bojim se nepoznatoga. Što više znam, to manje želim znati...no i dalje je puno više onoga što ne znam, pa i dalje tražim. 

Kada sam bila mala učili su me da je Bog gore, u nebu...iznad njega. Sada kada sam odrasla razočarala sam se. Kao i s pričom o sv. Nikoli, djed Božićnjaku itd...o usrkšnjem zecu! Pa, ta famozna istina koju nitko ne voli čuti nekako se brutalno obrušava na te zamazane dječje oči kako bi djeci uljepšali neki blagdan...ili povijesno značajan događaj... Mislim da je to samo još jedna u nizu laži ovog materijalnog svijeta...tj. proizvođači su vjerojatno (100%) promovirali to sve na način - kupite nešto! - kao i svi ostali kojima je stalo da prodaju nešto i zarade. Naravno...sada je to postao običaj. Blagdanski običaj koji nema veze s blagdanom...čak ni sa 3 kralja koja su išla u posjet Isusu! 

Ono o čemu sam započela članak...dakle, Bog je gore...nije! Babilonska kula je dokaz da Bog ne želi biti pronađen. Zašto govorimo različitim jezicima? Prema Bibliji (a koliko je ona realno točna ne želim ni načimati tu temu jer postoji 100 žena i 200 s... koje to tumače na svoj način - hoću reći...svatko to tumači na više načina), Babilonci su gradili kulu do neba...i onda im je Bog pomiješao jezike. Da se više ne mogu sporazumjeti i surađivati u gradnji te kule. 

Sada...zaprvo zadnje djelo koje sam čitala bilo je nešto o nuli i beskonačnosti...o svemiru i matematici. Svemir je beskonačan. Jedna je galaksija koju poznamo i nemoguće nam je putovati tako brzo da je istražimo...nemoguće nam je istražiti cijeli svemir. Jedina planeta u ovoj galaksiji koja ima uvjete da mi ljudi živimo na njoj je naša planeta koju, također, upravo mi, ljudi, zagađujemo... Koje li ironije! 

Ok...ne znam što me više plaši. To što je ovaj svijet tako malen i nema se gdje pobjeći....ili što su iznad mene zvijezde koje izgaraju u svemiru ispunjenim vakuumom. 

Uvijek sam mislila da su zvijezde lijepe. Kada sam gledala noćno nebo...mislila sam da je ono posuto zvijezdama. Da su one samo ukrasi i da je ovaj svijet lijep. Zaprvo...shvatila sam da su zvijezde ogromne lopte koje izgaraju i uruše se u sebe-premda ne sve, ali one koje se uruše, teoretski, stvaraju crne jame gdje je gravitacija ogromna i ta unutrašnjost...teži u beskonačno. Upadneš li...nema te više nigdje. To je zastrašujuće i shvatila sam da je svijet grozan i brutalan i malen. Naš svijet. Jako malen. Malen je. I mi taj maleni svijet, uništavamo. To je još više zastrašujuće. 

Bogataši nam kradu šume koje nas održavaju na životu. Siromasi ih ruše da bi se ugrijali. Premda smo svi više manje svjesni da siromašni nisu krivi za nestanak hektara i hektara šuma...no, dobro. Zagađujemo zrak. Zrak je ono što udišemo. Ono što ulazi u naše tijelo...ako je on zagađen, npr. i jednom cigaretom...i mi tu cigaretu pušimo. I zagađujemo naše tijelo. Naše tijelo je svetost! To je nešto...toliko dobro. Predobro. Savršena tvorevina. I kakvo god je...težilo koliko god, predivno je. Ne mogu shvatit da se uništavamo. No...uništavamo se. I jednog nas dana neće biti zbog nas samih. Predivna misao. 

Ono što je još više zastrašujuće je...svemir. Ponavljam se? Voljela bih izaći iz svemira. Iz naše galaksije. Voljela bih doći do ruba i vidjeti što ima iznad toga. Nemoguće je! Dok bi putovala tamo (a vjerojatno ne bi, jer ne bi imala kako - gorivo koje se koristi za letjelice i izgara je jaaaakooo skupo - a nisu još smislili kako bi se u vakuumu moglo kretati iz ničega dovoljno brzo) vjerojatno bi ostarila. Umrla od starosti. Pitanje je postoji li tamo nešto? Ja bih to voljela znati. Prijeći preko ruba. To je zastrašujuće. Nepoznato je zastrašujuće. No i zanimljivo, a ja sam kao ljudsko biće znatiželjna. 

I danas...kada pogledam u zvijezde zamišljam ogromne lopte koje izgaraju...vidim djeliće beskonačnog svemira i strah me. Osjećam se tako malenom. Na tako malenoj planeti, među masom ljudi koja je autodestruktivna..

Svi naši problemi, međuljudski odnosi...ratovi..toliko su nebitni ako nas proguta ništa. Jedno veliko ništa. Crna jama. Ništa koje teži u beskonačno. Kako smo samo maleni!

I još je gore da se ne možemo dogovoriti. Oko ničega! Moramo ratovati...svađati se...za ogromne količine nafte, vode...za opstanak...a uništavamo se! Čemu onda te svađe kada je nešto puno veće iznad nas? Što ako se to nebo sruši? Sve ostalo je nebitno.

No činjenica je da samo živi, da se svađamo, ratujemo, pregovaramo...surađujemo tu i tamo, sklapamo ugovore...o ovome i onome...osmišljavamo pravila itd...uništavamo se u želji za profitom i da imamo što više jer smo svi očigledno nezahvalni što postojimo.

I kada šutim na neke gluposti onda sam i upitana što mi je?! Gdje je...gdje je ta svjesnost o sebi?