Ma ovih dana razmišljam o svemu. Razmišljanje je nešto što mene....zbunjuje! Ne znam jesam li na pravom putu..ne znam je li to sudbina koja me čeka...

Znam da će sve kad tad doći na svoje mjesto i složiti se, no postoje stvari koje se događaju trenutno i želim ih jako. Uplašena sam. Nije sve tako jednostavno...sve se može kad se hoće. Ja hoću, ja mogu....no je li sigurno?

Ponekad imate nešto za reći nekome. No ne možete. Vaše riječi idu, vaš um govori, no vaša usta se ne otvaraju. Jezik savršeno miruje..zatišje pred buru. A kakva će biti bura? Tiha. Mora biti tiha. 

Sigurnije je za mene da stvari ostanu tamo gdje jesu i ne idu nikuda dalje. No što više držite za sebe, to više mislite da ćete eksplodirati. 

Srce je sretno, um je uzbuđen, a jezik...još uvijek savršeno miran. Drugi mi pričaju o problemima, no sve su to sitnice koje se mogu riješiti. Nekako je to manje bitno. To se da riješiti! 

Osjećam se pozvano. Dugo sam to htjela, dugo sam tražila. Osjećam se pozvano, kao kada se ljudi idu zerediti u svećenike, ili u sestre. Pozvani su. I ja se osjećam pozvano...srce mi je pozvano..moje tijelo reagira kao da sam čitav život tražila nešto i konačno to pronašla! 

Dobila sam savjet da, s obzirom da volim puno toga, se uhvatim nečega sigurnijeg...

No...ovo je možda najsigurnije i najopasnije što želim. Možda se samo tu osjećam dobro i pozvano...izazvano! 

Hmm...da, razmišljanje zbunjuje...bar mene.